Potvrda kvalitete

5. međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 23. siječnja – 5. veljače 2012.

  • Kian Soltani , arhivska fotografija, flickr.comU nedjelju, 5. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dodjelom nagrada završeno je peto Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro. Prvu nagradu (8000 eura) dobio je najmlađi od šest finalista, Kian Soltani (Austrija, 1992), drugu (4000 eura) Joon Ho Shim (Južna Koreja, 1987), treću (2000 eura) Tomasz Daroch (Poljska, 1989), a četvrtu (1000 eura) Alexander Ramm (Rusija/Litva, 1988). Oni su dobili i diplome Natjecanja te nekoliko posebnih nagrada, a Astrig Siranossian (Francuska, 1988) i Luca Magariello (Italija, 1989) dobili su priznanja Natjecanja. Ovogodišnje Natjecanje okupilo je 46 mladih violončelista od ukupno prijavljenih 78 (prvotno 87), čije je umijeće u tri vrlo zahtjevne etape ocjenjivao žiri u sastavu Young-Chang Cho, Michael Flaksman, Monika Leskovar, Laszlo Mezo i Ivan Monighetti.

    Žiriranje nakon koncerta Finala trajalo je razmjerno dugo, premda se možda moglo očekivati da će odluke biti brzo donesene. No propozicije Natjecanja uključuju solistički nastup (1. etapa), izvedbe sonata, odnosno skladbi za violončelo i klavir (2. etapa) te koncerte za violončelo i orkestar u Finalu A (barok, klasicizam) i Finalu B (romantizam, 20. stoljeće) u trećoj etapi. Izbor djela iznimno je težak, što s jedne strane članovima žirija omogućava da prosude kandidata na cjelovit način, pa i da konačnu odluku donesu brže, a s druge strane pojedini kandidati u različitim etapama ostvaruju katkada zamjetno različitu kvalitetu, što, naravno, utječe na konačnu prosudbu žirija. Treba reći da ove godine program uz navedeno nije sadržavao i klavirski trio (kao na prošlom Natjecanju), što se pokazalo kao dobra odluka jer je to bilo preveliko opterećenje za natjecatelje koji su u Finalu B na četvrtom Natjecanju ostvarili bitno slabije izvedbe nego ove godine.

    Ugled Natjecanja Janigro vrlo je visok, no u prvom redu ovisi o uspjehu laureata u njihovim daljnjim karijerama. Premda institucija natjecanja već odavno nigdje u svijetu nema značaj kao nekada, još uvijek je to odskočna daska za mlade glazbenike, koja im itekako pomaže. Od četvero nagrađenih nastupima u Finalu A i B kao najintrigantniji i svakako u umjetničkom izričaju najuvjerljiviji i najzanimljiviji pokazao se Joon Ho Shim. Njegova izvedba Haydnova Koncerta za violončelo i gudače u C-duru (Hob. VIIb:1) bila je izvanredno domišljena, briljantna u izvedbi i refleksivna u interpretativnom izričaju, ali jednak intenzitet cjelovitosti i snažne osobnosti nije ostvario u izvedbi Dvořákova Koncerta za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104. Prvonagrađeni Kian Soltani, koji je dobio i nagradu Zagrebačke filharmonije (nastup sa ZF-om u ožujku 2013.) s druge je strane u oba finala ostvario visokoujednačenu kvalitetu izvedbi, izvrsne tehnike, stilski i interpretativno dorađenih koncepcija. No i izvedbe istog Haydnova koncerta te Šostakovičeva Koncerta za violončelo i orkestar u Es-duru, op. 107 dominantno su slijedile zahtjeve prihvaćenih visokih kriterija, ali se mogao osjetiti svojevrstan nedostatak individualnog umjetničkog impakta.
    Tomasz Daroch, arhivska fotografija, www.beethoven.org.pl
    Trećenagrađeni Tomasz Daroch dobio je najviše posebnih nagrada: Nagradu obitelji Janigro i Zaklade Romanini, nagradu Zagrebačkih solista (koncert s ansamblom), Nagradu Varaždinskog komornog orkestra (koncert s ansamblom) i Nagradu publike (kutiju za violončelo Roberta Šenka). Kao i Soltani, Daroch je izvedbama oba koncerta (Haydnova Koncerta za violončelo i gudače u D-duru, Hob. VIIb:2 i Dvořákova Koncerta za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104) na visokoj razini ostvario sve zahtjeve, ali s nedovoljno artikuliranom kreativnom izražajnošću, dojmivši se posebno u izvedbi Dvořákova djela kvalitetom nosiva tona.

    Ostale posebne nagrade dobili su natjecatelji koji nisu ušli u 3. etapu. Za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora (bila je to skladba Rapsodija Borisa Papandopula) Nagradu Hrvatskog društva skladatelja (500 eura, plaketa HDS-a) dobio je Dragan Đorđević (Srbija, 1978), koji je i dobitnik Nagrade Koncertne direkcije Zagreb (koncert na Zagrebačkim ljetnim večerima 2012). Jedan je od onih natjecatelja koji zbog velike konkurencije ne uspijevaju na natjecanjima ući u finale, premda to zaslužuju, a to je bilo razvidno i iz obrazloženja KDZ-a, koji mu je nagradu dodijelio za cjeloviti nastup u svim etapama (osim posljednje). Zanimljiv je i komentar koji se mogao neslužbeno čuti – da je upravo Papandopulova skladba (zadano djelo u 1. etapi uz još nekoliko izvanredno teških djela) bila tvrd orah na kojem su natjecatelji padali ili prolazili u 2. etapu. Nagradu Ljetne škole Uzmah (stipendija za majstorsku radionicu kod prof. Laszla Mezoa 2012.) dobio je Liang Ning (Kina, 1984), a Nagradu obitelji Nagy (500 eura) dobile su Ildiko Szabo i njezina korepetitorica Ana Granik.

    Uz Anu Granik službene korepetitorice Natjecanja bile su Monica Catarossi i Srebrenka Poljak, natjecatelji su u Finalu A nastupili uz izvrsne Zagrebačke soliste, a u Finalu B uz, nažalost, slab nastup Zagrebačke filharmonije. Razlog za to u velikoj je mjeri neprimjereno izabrani dirigent Filip Pavišić, što je silno nekorektno prema natjecateljima a i umanjuje kvalitetu Natjecanja u cjelini. Treba reći i da Natjecanje nije bilo popraćeno televizijskim snimanjem i izravnim prijenosom, premda je praksa u svijetu da ugledna natjecanja budu medijski praćena na najvišoj razini jer je njihova vrijednost izvanredno važna za predstavljanje zemlje, grada, kulture. No ni publike u Lisinskom nije bilo mnogo na Finalu B, što je s jedne strane pokazatelj interesa javnosti, a s druge propusta organizatora.

    Velika je šteta da je tako, jer Natjecanje Antonio Janigro, ustanovljeno 1996., od početka odlikuje visoka kvaliteta i izvanredno pozitivno ozračje koji izviru iz jedne posebne involviranosti inicijatora Natjecanja i najbližeg kruga ljudi i suradnika u njegovu vodstvu koje povezuje veliko poštovanje prema Antoniju Janigru. Zasluge za to u prvom redu pripadaju Dobrili Berković-Magdalenić, inicijatorici i umjetničkoj ravnateljici Natjecanja, koja je uz Zagreb i Zagrebačke soliste ponovno, može se reći trajno, vezala obitelj Antonija Janigra (njegov sin Damir Janigro član je Vijeća Natjecanja), kao i Janigrove studente (Michael Flaksman bio je Janigrov student i asistent), tako na određen način izgradivši davno porušen most kada je Antonio Janigro 1967./68., nakon gotovo 30 godina života i rada u Zagrebu, ogorčen otišao iz Zagrebačkih solista i zajedno s obitelji zauvijek napustio Zagreb.

    Riječima o tome koliko su Zagreb i Zagrebački solisti značili Janigru prije dodjele nagrada publici se kratko obratio Damir Janigro. Jer Antonio Janigro (1918-1989), veliki talijanski violončelist, jedan od nekoliko najvećih na svjetskoj sceni 20. stoljeća, u Zagreb je došao 1939., zaduživši ovu sredinu formiranjem Zagrebačkih solista, koje je praktički odmah po osnivanju 1954. doveo na sam vrh piramide svjetskog izvodilaštva, svojom briljantnom umjetničkom osobnošću ansambl vodivši do sezone 1967./68. Gorak okus tog davnog, više nego nekorektnog, zapravo sklandaloznog prekida njihove suradnje Natjecanje Antonio Janigro nije i ne može isprati, ali je uz usku suradnju s današnjim Zagrebačkim solistima i s nekadašnjim studentima Antonija Janigra transformiralo na doista poseban način sve ono lijepo, vrijedno i kvalitetno što čini Janigrovo zagrebačko naslijeđe u jedan projekt koji je i primjerena zahvala i svojevrstan nastavak te tradicije, a koja je jedan od najvažnijih segmenata cjelokupnog hrvatskog glazbenog i kulturnog života.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 7. veljače 2012.

kritike