Maestru u spomen

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Vječni Matačić, dir. Leopold Hager, KD Vatroslav Lisinski, 19. veljače 2012.

  • ZAgrebačka filharmonija na koncertu Vječni MatačićKoncerti s predznakom našeg najznačajnijeg dirigenta, Lovre pl. Matačića, uvijek posjeduju posebnu umjetničku težinu, a koncert Zagrebačke filharmonije pod nazivom In memoriam Lovro pl. Matačić svakako u tom smislu predstavlja perjanicu u obnavljanju sjećanja na tog velikog umjetnika. Istoimena nagrada, ustanovljena prije 22 godine, dodjeljuje se svake druge godine odlukom stručnog žirija Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, a ove godine ta je nagrada i čast pripala akademiku Pavlu Dešpalju. Tako je naš ugledni dirigent, skladatelj i pedagog ušao u birano društvo laureata te nagrade, a spomenimo samo neke: Boris Papandopulo, Milan Horvat, Ruža Pospiš Baldani, Tomislav Neralić i Berislav Klobučar.

    Sukladno važnosti takve koncertne večeri, Zagrebačkom je filharmonijom u petak 17. veljače ravnao maestro Leopold Hager u interpretaciji 8. simfonije u c-molu, WAB 108 Antona Brucknera. Veliki austrijski dirigent više je nego dobar poticaj za svakog glazbenika, a to Brucknerovo djelo nikoga ne može ostaviti ravnodušnim pa smo se s pravom nadali pravom glazbenom užitku. Osim svoje dužine izlaganja sadržajnog materijala, njegovo iznošenje u pravom svjetlu za svakog glazbenika u orkestru podrazumijeva vrhunsku pripremljenost, jer je za slikanje tog ogromnog glazbenog platna potrebno sve članove orkestra jasno glazbeno koordinirati. Stoga je dirigiranje Brucknerove 8. simfonije zadaća koju mogu ispuniti samo najodvažniji, istovremeno najsabraniji i najveći dirigenti.
    PAvle Dešpalj prima nagradu Lovro pl. Matačić
    Osim velikog Matačića, takvim se majstorom još jednom pokazao i maestro Leopold Hager, koji je konce izvedbe Zagrebačke filharmonije cijelo vrijeme čvrsto držao u rukama. Orkestar, koji već duže vrijeme svojim nastupima izaziva oprečna mišljenja, shodno svojim prezentacijama, podsjetio je na niz sjajnih solista u svojim redovima, ali i na svoj veliki glazbeni potencijal, koji, ujedinjen u zajedničkoj glazbenoj svijesti, bez sumnje nudi pregršt sjajnih glazbenih trenutaka, kakvih je Brucknerova posljednja simfonija prepuna. Vrlo dobra prezentacija Zagrebačke filharmonije bila je, osim sviračkim angažmanom, potkrijepljena dobrom sviračkom energijom, koja je plijenila pozornost i u vizualnom smislu, što nije čest slučaj s tim orkestrom. Maestro Hager koncentraciju je držao na visokoj razini tijekom cijele izvedbe, počevši od odličnih, homogenih gudača, kojima je falilo još možda malo više zvuka, preko na trenutke doista tonski lijepe sekcije rogova, staloženih drvenih puhača, sve do najraspoloženijih te večeri, sekcije limenih puhača, u kojima je briljirala dionica prve trube. Treba svakako spomenuti i prvi rog, koji je u prvom i drugom stavku zaista oduševio.
    ZAgrebačka filharmonija i Leopold HAger na koncertu Vječni Matačić
    Problem je predstavljalo štimanje sekciji vagner tubi, koje, kako se moglo čuti, nisu često u rukama glazbenika, a to je odnijelo danak izvedi u posljednjem stavku, kada se nisu baš najsjajnije intonativno nadovezivali sa sekcijom drvenih puhača, koja isto tako, nažalost, muku muči sa štimanjem. Bilo kako bilo, čak ni spomenute teškoće nisu mogle narušiti odličnu sviračku energiju te večeri, koja je bila znalački oblikovana od strane sjajnog maestra Hagera, koji je očito više nego pozitivno utjecao na Zagrebačku filharmoniju i izazvao veliki pljesak i iz publike, ali i iz redova samog Orkestra, što ne viđamo baš često.

    © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 19. veljače 2012.

Piše:

Zvonimir
Bajević

kritike

najavljujemo...