Sjajan nastup Stevena Isserlisa

Orchestre des Champs-Elysées, dir. Philippe Herreweghe, solist: Steven Isserlis, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 20. veljače 2012.



  • Velika očekivanja, koja je već početkom sezone pobudila najava o gostovanju violončelista Stevena Isserlisa, njegov je zagrebački koncert u potpunosti potvrdio. Glasoviti čelist nastupio je uz Orkestar Champs-Élysées i s dirigentom Phillipom Herrewegheom, utemeljiteljem tog ansambla, a bilo je to i njegovo prvo gostovanje pred ovdašnjom publikom. Isserlis pripada srednjoj generaciji, rođen je 1958. godine u Velikoj Britaniji, potječe iz obitelji istaknutih muzičara, a već niz godina ostvaruje zapaženu karijeru kao jedan od najzanimljivijih i najkvalitetnijih umjetnika današnjice.

    Spektar njegova interesa i rada širok je i raznolik: povijesno obaviještena izvodilačka praksa, istraživanje i proširenje violončelističke literature, pedagoški rad, zastupljenost solističkog i komornog izvodilaštva (a kao što smo vidjeli u drugome dijelu koncerta kod izvedbe Schumannove 4. simfonije, sjesti na zadnji pult dionice violončela u orkestar za Isserlisa je jednako inspirativno kao i nastupiti kao solist), visokohvaljena diskografska izdanja, pisanje knjiga o glazbi za djecu. Sve to ne raspršuje Isserlisovu energiju nego je usmjerava u prostor visoke sabranosti i slobode, i on postiže zamjetna ostvarenja. Pa, s obzirom na to da je u Zagrebu upravo završilo 5. međunarodno violončelističko natjecanje „Antonio Janigro“ nameće se pomisao da bi bilo izvanredno lijepo Isserlisa vidjeti u žiriju sljedećeg Natjecanja, koje se održava 2016.!

    Steven Isserlis i Philippe Herreweghe na koncertu, foto: arhivska fotografija, © Ivan Malý, Praško proljećePremda je Dvořâkov Koncert za violončelo i orkestar op. 104 apsolutni hit, ta partitura u izvedbi Isserlisa ni u jednom trenutku nije zazvučala utjecanjem nekoj konvenciji ili rutini. Upravo suprotno, zaslugom solista, ali isto tako i dirigenta i orkestra, mnogi detalji – od motivičke i formalne gradbe pa do instrumentacije – zasjali su u, može se reći, pročišćenom svjetlu. U tome su od najveće važnosti bili razgovijetnost i profiliranost u donosu teksta u izražajnosti koja ne poznaje pretjerivanje, a izvire u unutarnjem intenzitetu i pokretačkoj refleksiji.

    Takav Isserlisov pristup bio je zalogom da su dominantna lirika toga Dvořâkova djela, odjeci kolorita pastoralne i folklorističke ugođajnosti, kao i zamah ingeniozne romantičke ekspresije u recepciji pubudili pun interes. Izvanredno bliska suradnja i bliskost pogleda na neka od temeljnih pitanja glazbe i izvodilaštva koje povezuju solista i dirigenta, a to je kod Herreweghea istaknut pristup skidanja prašine i odbacivanja ustaljene izvodilačke prakse, a u korist nastojanja da se podcrtaju bitni elementi pojedine skladbe te da se glazbi tako vrati što autentičnija, izvornija snaga, izvedbi Dvořâkova djela dala je živost, generirajuću pokretljivost i finu napetost kojom je bio izgrađen interpretativni lûk cjeline.

    Posebno treba istaknuti kvalitetu oblikovane tonske slike orkestra, njegovih pojedinih dionica i grupa te njihovih izvrsno i vrlo zanimljivo artikuliranih međuodnosa u boji i timbru uz doista dojmljiv odnos prema dinamici. Herreweghe, naime, uspjeh ne postiže nastojanjem da odredi neki nov izvodilački kanon, nego upornim radom na uvijek ponovnom čitanju djela, s uvažavanjem njegovih posebnosti. Kada je riječ o djelima romantizma, a to su i Dvořâkovo i Schumannovo djelo, treba reći da je ovaj orkestar osnovao 1991. s namjerom da se i djela romantizma izvode po uzusima povijesno obaviještene prakse, dakle, i na instrumentima razdoblja. U tom smislu treba reći da je Schumannova 4. simfonija, djelo koje ipak ne pripada remek-djelima simfonijske glazbe, svoj put u izvedbi uglednog dirigenta pronašla na vrlo dojmljiv, zapravo, duboko intrigantan način. Jer, Herreweghe slušatelja drži budnim ne dozvoljavajući pad tenzije ili prevlast rutine u svojem pristupu. A svakako potiče veliko zanimanje za glazbu, argumentiran njegovim postojanim radom, što je možda i najvažnija kvaliteta kojom se nametnuo kao jedan od najuglednijih dirigenata današnjice. S umjetnicima kao što je Isserlis zajedno proširujući putove glazbe, otvarajući nove obzore izvodilaštva i potičući stvaralaštvo.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 22. veljače 2012.

kritike

najavljujemo...