Krstićeva virtuznost

58. koncertna sezona Zagrebačkih solista, umjetnički voditelj i solist: Sreten Krstić, violina, solisti: Karlo S. Fio, Krunoslav Marić, Mislav Pavlin, Ivan Zečević, violine, Mario Ivelja, kontrabas, Hrvatski glazbeni zavod, 29. veljače 2012.

  • Zagrebački solisti, foto: © Mirko Cvjetko

    Ugledni violinist Sreten Krstić i efektan program privukli su u Hrvatski glazbeni zavod mnogo publike na treći koncert u sezoni Zagrebačkih solista, na kojem je Krstić nastupio kao solist i umjetnički voditelj. U njegovoj izvanrednoj izvedbi čuli smo Vivaldijeva Četiri godišnja doba, op. 8, br, 1-4, a kao solisti te su večeri nastupili i članovi ansambla, kontrabasist Mario Ivelja (Papandopulo: Introdukcija i allegro rustico za kontrabas i gudače) te violinisti Karlo S. Fio, Krunoslav Marić, Mislav Pavlin i Ivan Zečević u izvedbi Vivaldijeva Koncerta za četiri violine, gudače i continuo u D-duru, RV 549.

    Sreten Krstić, foto: © Mirko CvjetkoZagrebački solisti koncert su posvetili preminulima: skladatelju Marku Ruždjaku i kontrabasistu Andriji Potrošku pa je na početku izvedena Ruždjakova skladba posvećena ansamblu i Višnji Mažuran – Andantino za čembalo i gudače (1982), a Papandopulovu skladbu u njezinu prvotnom obliku uz Zagrebačke soliste praizveo je Andrija Potroško daleke 1969. Papandopulo je skladbu tada posvetio ansamblu u povodu petnaestogodišnjice postojanja.

    Krstićeva izvedba Vivaldijeva djela odlikovala se minucioznom, detaljiziranom razradom građe solističke dionice koja je jedna od najljepših, najinventivnijih i, može se reći, najzakučastijih unutar cjelokupne literature za violinu. Ta solistička dionica pred tumača uvijek postavlja nove izazove, praćena i utegom iznimne popularnosti tog djela. Krstić je u izrazu naglašeno plastičan i razgovijetan: pristup boji, dinamici, agogici, vrlo zanimljiv odnos prema tempu, potom gradba, razvoj i tijek luka – od pojedinog stavka preko cjeline pojedinog doba do djela kao cjeline – sazdanih nizom motivičkih pa i fragmentarnih elemenata u njegovoj izvedbi odisali su doista enervantnom živošću unutarnjeg pulsa i izrazito profiliranom ekspresijom.

    Mario Ivelja, foto: © Mirko CvjetkoVirtuoznost u njegovoj interpretaciji podcrtava blistavost – s jedne strane raskošnog, ornamentima bogatog stilskog jezika, a s druge strane ultimativnosti koncertnog načela. Komplementarnost pak stalnog komornog dijalogizirajućeg sloga s ansamblom Krstić sjajno, zajedno s članovima ansambla te sa čembalistom Pavlom Mašićem, gradi i razvija ostvarujući interpretaciju stalne tenzije koja intrigira, katkada začuđuje pretjeranostima (koje, međutim, sjajnom deskriptivnom diskurzivnošću izvedbu čine doista uvjerljivom), a u svakom slučaju ne ostavlja slušatelja ravnodušnim.

    Mario Ivelja ostvario je izvrsnu izvedbu Papandopulova djela, ponajprije u postignutoj interpretativnoj razumljivosti i izričaju ekspresije, kojima je skladateljev rukopis u prostoru njegova bogatstva pa i određene prepoznatljivosti, artikulirao punom i nosivom uvjerljivošću. Jedina zamjerka toj izvedbi odnosi se na nedovoljno diferenciranu izvedbu ansambla u području gradbe tonskih i dinamičkih odnosa između solista i ansambla.

    Solisti u šarmantnom Vivaldijevu Koncertu za četiri violine potvrdili su visoku tehničku razinu, u interpreativnom se smislu predstavivši posebno uživljenošću zrelog muziciranja nosive poletnosti.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 2. ožujka 2012.
    foto © Mirko Cvjetko
    Zagrebački solisti, foto: © Mirko Cvjetko

kritike