Kolorit slavenske duše

Ciklus Virtuoso studenata Muzičke akademije Zagreb: Ruski skladatelji, Hrvatski glazbeni zavod, 18. ožujka 2012.

  • Matija Meić, arhivska fotografija

    Svaki od koncerata iz ciklusa Virtuoso pokazuje da na Muzičkoj akademiji studiraju brojni mladi talenti koji će jednoga dana postati vrhunski glazbenici. Koncert u ožujku posvećen je ruskim skladateljima, a donio je nešto manje točaka nego raniji koncerti jer su izvedena djela bila obimom opsežnija, pa i zahtjevnija. To je, naravno, tražilo veću koncentraciju izvođača, koji su u svakome, pa i u tome pogledu pokazali vrsnost i profesionalizam.

    Violončelist Matej Škreblin, u pratnji Ene Ovčine za glasovirom, izveo je najprije Pezzo capriccioso, op. 62 Petra Iljiča Čajkovskog. Njihova je precizna i ugodna izvedba otvorila koncert na najbolji mogući način: publika se bez problema povezala s romantičarskim rječnikom ruskih skladatelja u čijim je djelima mogla uživati do kraja koncerta.

    Nakon njih nastupio je pijanist Lovre Marušić, koji je svirao tri etide Aleksandra Skrjabina: Etidu u cis-molu, op. 2 br. 1, Etidu u cis-molu, op. 42, br. 5 i Etidu u dis-molu, op. 8, br. 12. Potpuno zanesen djelima koja je svirao, potpuno uronivši u njihovu zvučnost i njihovu posebnost, Marušić je muzicirao dopustivši da ga glazba nosi. Ako se na ovom koncertu moglo govoriti o nebrušenim dijamantima, tada bi se Marušić mogao staviti na početak ogrlice. Doista, tomu mladom glazbeniku nedostaje samo malo iskustva (koje će, nesumnjivo, steći na Državnom konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski u Moskvi, gdje već sljedeće godine nastavlja svoj studij) i njegovo će nadahnuto sviranje zasigurno puniti koncertne dvorane.

    U sličnom tonu svirala je i flautistica i teoretičarka Marta Šomođi Hofman (Marta je, naime, završila studij flaute, ali je trenutno na studiju glazbene teorije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu). Ona je, uz pratnju izvrsnog Ivana Batoša, inače korepetitora na Puhačkom odjelu Muzičke akademije, izvela Sonatu za flautu i klavir u D-duru, op. 94 Sergeja Prokofjeva. Njezino sviranje bilo je precizno, s potpunim razumijevanjem forme i sadržaja, a podupirala ga je strastvena Batoševa klavirska pratnja (ako bismo je tako mogli nazvati, jer Batoš nije pratio flautisticu, nego je aktivno sudjelovao u izvedbi Prokofjevljeva djela).

    Nakon pauze, nastupio je još jedan mladi talent: pijanist Ante Vetma, koji je izveo Drugu klavirsku sonatu u b-molu, op. 36 Sergeja Rahmanjinova. Kao i kod Škreblina, i kod Vetme se osjetio mali nedostatak romantičnog sanjarenja koje je trebalo uplesti u bogatu Rahmanjinovu dionicu. No svirao je sigurno i čvrsto, iznoseći sve ostale elemente glazbe ruskog skladatelja pred publiku.

    Ipak, čini se da je vrhunac večeri bila izvedba solo pjesama Petra Iljiča Čajkovskog. Protagonisti su bili mladi ali već renomirani bariton Matija Meić te iznimno uživljen i pozoran pijanist Danijel Gašparović. Njih su dvojica, poput dobro uigrana tima, vrhunski izveli šest solo pjesama Čajkovskog: Hatjel bi v jedinoje slova, To bilo ranjeju vjesnoj, Sred šumnoga bala, Noči bezumnije, Moj genij, moj angjel, moj drug i Serenada Don Žuana. Njihova je izvedba, jednostavnim rječnikom, bila – prelijepa. Obojica su krenula iz srži Čajkovskog, nisu mu dodavali ni oduzimali ništa, a opet su nastojali oživjeti glazbu. Meić je nosio melodiju, a Gašparović ju je u više navrata dodatno oživljavao i obogaćivao profinjenom glasovirskom pratnjom. U svakome slučaju, bio je to topao završetak jedne ugodne večeri druženja s najboljim studentima Muzičke akademije u Zagrebu.

    © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 20. ožujka 2012.

Piše:

Irena
Paulus

kritike