Svečanost glasa

Lisinski subotom: Koncert na dar, Lana Kos, sopran, Davor Ljubić, glasovir, KD Vatroslav Lisinski, 19. svibnja 2012.

  • Lana KosSusret s Lanom Kos na koncertu opernih arija uz glasovir – što doduše nije uobičajeno – zahvaljujući iznimnim kvalitetama mlade već svjetski potvrđene umjetnice prometnuo se u večer potpunog užitka u svečanosti glasa. I ne samo glasa! Glasovna raskoš upotpunjena je, što je čak i važnije, profinjenim umjetničinim senzibilitetom i naglašenim smislom za interpretaciju. A nije na odmet naglasiti i njezin sjajan izgled i cjelokupan nastup. Ukratko, riječ je o prvorazrednom talentu, prirodnoj pojavi koja ima ama baš sve potrebno za ostvarenje velike karijere. Bio je to doista lijep dar pretplatnicima ciklusa Lisinski subotom!

    Svoje dosadašnje uspjehe Lana Kos postigla je poglavito u talijanskom belkantu za koji je njezin glas velika opsega i volumena, ujednačen u svim položajima, lakih i sigurnih visina, zanosne boje, lakih prijelaza, razvijene tehnike koloratura, bogatog raspona dinamike – upravo idealan. Donizettijeva Lucia, koju je već s mnogo uspjeha ostvarila u Rijeci, i Elvira u Verdijevu Ernaniju, koja bi danas za nju bila prikladna uloga, to potvrđuju. Uz sve kvalitete Lana Kos ima i onu posebnu karakteristiku bez koje Verdi nije pravi Verdi – grandiozan luk i elementarnu snagu. Posve sigurno u daljem će tijeku karijere mlade umjetnice on postati u njoj dominantan skladatelj.

    Danas se Lana Kos ljupko igra s arijom Mimì iz prvoga čina Puccinijeve La Bohéme i s arijom Laurette iz njegova Giannija Schicchija pa im profinjeno muzicirajući daje poseban šarm i akcente po kojima se istinska umjetnica uzdiže nad dobrom pjevačicom. Za  cavatinu Grofice u Mozartovu Figarovu piru i ariju Cio-Cio-San iz Madame Butterfly trebat će joj još malo životnog iskustva.

    Ali ono u čemu je bila jednostavno savršena – bila je arija Micaele iz Bizetove Carmen. Upravo je nevjerojatno kako je iste večeri prešla s talijanskog na francuski, ne samo u pogledu uzorne dikcije nego i u poštovanju stilskih odrednica. Bila su to – kako i treba biti – dva svijeta, vrlo različita u svojim izvedbenim zahtjevima, ali jednako suvereno predstavljena, s mnogo nijansi, finoće u izrazu, s prekrasnom uporabom piana ali i s potrebnim forteom koji nikada ne gubi ljepotu nego ostaje pun, okrugao i zaobljen. Očito je bilo da je ariju doradila pod vodstvom velikog dirigenta Daniela Orena s kojim upravo priprema Micaelu na festivalu Masada u Izraelu u novoj produkciji Carmen u režiji Gian Carla Del Monaca. Takvoj elementarnoj vokalnoj i umjetničkoj osobnosti potreban je samo rad s velikim dirigentima i redateljima da iz nje u optimalnoj mjeri izvuku golem potencijal.

    Važan prinos velikom uspjehu koncerta u punoj velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dao je Davor Ljubić koji se sve više potvrđuje kao vrstan, pouzdan a nenametljiv pratilac, s posebnim sluhom za pjevača. No on je i vrstan pijanist što je dokazao vrlo lijepom izvedbom Balade u g-molu iz op. 118 Johannesa Brahmsa.

    Pada mi na pamet kako je njujorški muzički kritičar i povjesničar glazbe Irving Kolodin u svojoj knjizi o Metropolitanu osvrćući se na prvi nastup Zinke Milanov u Metu napisao: „Široka potraga za izvanserijskim vokalnim talentom (serijskih je, nažalost, bilo u izobilju) usmjerena je,  prvi put nakon puno godina, na Balkanski poluotok, odakle je svojedobno došla  legendarna Ternina, i rezulturala je markantnom osobnošću Zinke Milanov.“

    © Marija Barbieri, KLASUKA.hr, 21. svibnja 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike