Uzbudljivo i za sjećanje

Gostovanje: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić (u HNK-u u Zagrebu)

  • Olga Kaminska (Donna Leonora) i Ivica Čikeš (Padre Guardiano, fratar); Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić, foto: Davor Žunić

    Prirodno je da Rijeka s dugom opernom tradicijom i čvrstim vezama s autorom čije je ime njezino kazalište dugo nosilo – Giuseppeom Verdijem – najautentičnije i najbolje može predstaviti njegov opus. To smo i očekivali prisjećajući se Rigoletta od prije, doduše, dosta godina, ali predstava opere Moć sudbine nadmašila je očekivanja. Dovoljno je bilo čuti skandiranje nakon ovacija na kraju! To se već dugo nije dogodilo. A riječki umjetnici posve su ih zaslužili. Bila je to predstava ugodna za uho i oko u kojoj smo se potpuno moglo prepustiti ljepoti Verdijeve glazbe i uživati u njoj – što bi trebalo biti glavni cilj njezinih predstavljača.

    Verdi je skladatelj velikog poteza, velikih, čvrstih linija, dugoga daha i velike ideje. Kod njega ništa nije u sitno i ne trpi u pristupu razne kerefeke i kičeraj, čega smo, na žalost, često svjedoci. Njemu nisu potrebni razni dodaci, nova tumačenja, nadgradnje. On sam dovoljno govori onome tko ga je voljan čuti, razumjeti i slijediti. To su u ovoj riječkoj izvedbi svi prepoznali, i toga se pridržavali u scenskoj i u glazbenoj komponenti realizacije. Rezultat je bila uzbudljiva predstava za sjećanje.
    Kristina Kolar (Preziosilla) i članovi zbora; Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Davor Žunić
    Dirigentica Nada Matošević Orešković osjeća Verdija, tako je vodila predstavu  i to je znala prenijeti na ansambl. Sigurnom i čvrstom rukom iz njega je postigla najviše moguće. Vrlo je dobro znala što hoće i to je uspjela najvećim dijelom ostvariti. Bilo je zanimljivo čuti koliko je uspjela izvući i iz pjevača koji nisu izraziti verdijanci. O dometu vrsnog riječkog opernog orkestra ne treba ponavljati riječi pohvale jer je to vrlo dobro poznato. Još se jedanput pokazalo koliko takva visoko kvalitetna potpora nadahnjuje vokalni aparat, pa i onaj velikih razmjera, kakav je u operi Moć sudbine. Nije samo riječ o solistima, odnosi se to i na zbor (zborovođa Igor Vlajnić) koji nije velik brojem ali pomnom glazbenom artikulacijom postiže ono što se od njega traži.

    Među solistima dominirao je Ivica Čikeš u ulozi Gvardijana. Krasna, savršeno ujednačena glasa, otmjene belkantističke fraze, cjelokupnim autoritativnim nastupom ponovno se dokazao kao verdijanski bas par excellence koji se može mjeriti s najboljim predstavnicima toga faha u svijetu. Kristina Kolar bila je glasom i igrom izvrsna Preziosilla. Troje nositelja iznimno teških glavnih uloga hrabro se nosilo s njihovim golemim zahtjevima, u cjelini ih uspješno svladavajući, pa su interpretativnom uvjerljivošću i apsolutnim vladanjem scenom pokrili neke manje vokalne nesavršenosti. Olga Kaminska (Leonora), dragocjeni član ansambla, osobito se isticala lijepim frazama u pianu. Luis Chapa (Don Alvaro) određenu vokalnu neujednačenost pokrivao je velikom sigurnošću svojega moćnog i izražajnog glasa, a Siniša Hapač kao Don Carlo u cjelokupnosti nastupa ostvario je svoju dosada možda najbolju ulogu. Prizori dvaju glavnih muških likova bili su puni naboja, što ne susrećemo osobito često, pa je dobro da su u izvedbi zadržana sva tri njihova dueta (drugi se ponekad izostavlja). Naboj i pozitivna energija zračili su tijekom cijele predstave pa su i tumači malih uloga Siniša Štork  (Markiz od Calatrave), Sergej Kiselev (Trabuco), Anamarija Knego (Curra), Mirko Čagljević (Načelnik Hornachuelosa), Dario Bercich (Vojni kirurg) bili zapaženi.
    Luis Chapa (Don Alvaro) i Olga Kaminska (Donna Leonora); Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić, foto: Davor Žunić
    Redatelj Ozren Prohić odustao je od njemu dragih eksperimentiranja i slijedio nit vodilju Verdijeve glazbe. Uz  vrhunsku suradnju scenografa Dalibora Laginje, kostimografkinje Irene Sušac i oblikovatelja rasvjete Zorana Mihanovića stvorio je konzistentnu predstavu čistih, jednostavnih linija, znalačkog izbora dominantnih boja, nenametljivog ali svugdje prisutnog kontrasta crvenog i crnog, što ne određuje samo događanja nego i protagoniste i njihove međusobne odnose i sukobe koji nadilaze puko neprijateljstvo i rješavaju se smrću. U tom je kontekstu bitno različito određenje nekih skupnih  prizora puka, ne samo likovno nego i u scenskom pokretu koreografkinje Maje Marjančić, imalo puno opravdanje. Šteta da vrlo pouzdan Ozren Bilušić kao fra Melitone nije u njih u četvrtom činu unio malo više nepatvorene komike. Sjajna je zamisao odjenuti Preziosillu u tamno što liku daje puno dublji smisao nego uobičajena crvena boja. A predominantna crvena boja kostima u, nazovimo ih, svjetovnim prizorima dala je i Leonori novo značenje. Ne znam jesmo li nakon sjajne scenografije Ive Knezovića u Ognju vidjeli tako glazbi primjerena i jednostavna ali duboko osmišljena scenska rješenja kao Laginjina u ovoj predstavi.

    Riječani su pokazali da se isključivo s hrvatskim umjetničkim snagama – osim, naravno, dramskog tenora kakvoga u nas nema – može realizirati dobra i moderna predstava. Publika ju je s oduševljenjem prihvatila. Ne bi li to služilo kao putokaz?

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. svibnja 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike