Rasplesani koncert

3. sezona koncerata Nedjeljom u podne u Bajsiću: Simfonijski orkestar HRT-a, dir. Pavle Dešpalj, Studio Bajsić HRT-a, 10. lipnja 2012.



  • Posljednji ovosezonski koncert ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću započeo je glazbom iz baleta Stvaranje svijeta francuskog skladatelja Dariusa Milhauda, koji mnogi smatraju najuspješnijim u opusu tog skladatelja. Skladan u naletima, u kojima se jazz-blokovi izmjenjuju s onim smirujuće lirskim, Milhaudov balet podsjetio je na mnoga ostvarenja iz klasične literature (među njima i na Gershwinovu Rapsodiju u plavom nastalu godinu dana nakon Stvaranja svijeta). Glazba koju su Milhaudovi suvremenici smatrali trivijalnom (jer doista koketira sa zabavnim žanrom) upravo je ponijela Zagrebačke simfoničare koji očito nisu dijelili taj sud, a koje je vodio razigrani Pavle Dešpalj. Vidjelo se da glazbenici uživaju svirati, da bi na trenutke najradije zaplesali, pa čak i da bi se povremeno najradije nasmijali Milhaudovim glazbenim dosjetkama. Koliko je god djelo bilo zahtjevno, nije ga bilo teško odsvirati jer je nosilo izvođače, a dirigent Dešpalj je svakako postigao cilj: opustio je glazbenike, koji su guštali glazbu usred izravnog prijenosa za Treći program Hrvatskog radija.

    Zbog takve atmosfere, koja je i publiku navela da se počne njihati u ritmu Milhaudovih zamamnih sinkopa, skladatelj Ruben Radica gotovo se ispričao voditeljici. Naime, sljedeće je na programu bilo djelo Onkrajnosne ekspresije, pet pjesama na stihove prerano preminulog pjesnika Dubravka Škurle. Onkrajnosne ekspresije, nadahnute čitanjem zbirke pjesama Kameni brid, navele su i skladatelja da propituje smisao života i da kroz svoju glazbu donese estetiku smrti. Međutim, koncepcijski se, unatoč Radičinim isprikama, to djelo upravo uklopilo u ostatak vedro obojana programa – zbog svojih izuzetnih ekspresivnih karakteristika, koju su, premda na drugačiji način, nosila i ostala djela. Radica je govorio da je u pjesmama Dubravka Škurle pronašao mudrost, muzikalnost i duh vremena (a misli na vrijeme druge polovice dvadesetog stoljeća kojemu, kako sam kaže, pripada) i te je elemente, koji su ga zaintrigirali, uklopio u glazbu. Zanimanje za Škurlu skladatelj je prenio i na tenora Ladislava Vrgoča, koji je ovu, za izvedbu iznimno tešku skladbu, otpjevao strastveno i usredotočeno. Vrgoč je, naime, ekspresiju Radice i Škurle i pjevao i govorio (svojevrsnim Sprechgesangom), plačući, bojeći se i upozoravajući. Tako je pet relativno kratkih, ali iznimno sugestivnih pjesama (Bijah već prispio; Usne nam se lede, popci pjevaju; Iznad života; U ovu kuću ušla je; Pozdrav) našlo svoje vrhunsko ostvarenje na tri različite razine: pjesničkoj, skladateljskoj i izvođačkoj – a to se, u jednom stvaralačkom lancu rijetko kada postiže.

    Nakon Radičinog djela (koje je, inače, bilo posvećeno dirigentu Dešpalju i na ovom koncertu praizvedeno), Simfonijski se orkestar vratio francuskim skladateljima. Ovaj put, radilo se o Jacquesu Ibertu, čiji je Koncert za flautu i orkestar izvela flautistica Tamara Coha Mandić. I ta je skladba, poput ranije Milhaudove (no u daleko manjoj mjeri) pokazivala sklonost prebjega u zabavniji žanr. No istodobno je tehnički bila izuzetno teška za izvedbu (voditeljica je upozorila da se Ibertov Koncert dugo nije svirao jer ga se smatralo neizvedivim), što flautistici nije nimalo smetalo. Ibertovo je djelo izvela besprijekorno, ne dopuštajući da je skladateljeve zamke i pokušaji fluktuiranja u ne-klasičnom smjeru ometu. U svojoj je izvedbi zadržala temeljni klasični duh koji je najviše došao do izražaja u prelijepom drugom stavku (Andante), ali koji je ipak skrenuo u veselije vode u zaključnom stavku Allegro scherzando.

    Naposljetku, Simfonijski orkestar HRT-a izveo je i Ibertov Divertimento iz 1930, koji je nastao iz glazbe za kazališnu predstavu (zapravo, farsu) Talijanski slamnati šešir francuskog književnika Eugènea Marina Labichea. Ovo je djelo definitivno vratilo koncert u lagodno uvodno raspoloženje: u Ibertovom Divertimentu bilo je najrazličitijih glazbenih ugođaja: od plesnih tipa valcera, do parade (u orkestru se svirala i zviždaljka) i urnebesnog finala. Šteta što radijski prijenos (jer koncert se, kao i svi koncerti iz ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću, izravno prenosio na Trećem programu Hrvatskog radija) nije mogao prenijeti izraze lica muzičara koji su se njihali u ritmu Ibertovih plesova ili se smijali zajedno s Ibertovim glazbenim šalama. Dakako, ta je glazba skladana na drugačiji način od Milhaudove; u njoj je, čini se, čak i više brige za klasičnu profinjenost (što je ponekad zauzdava), ali i ona u svojoj ležernosti ide gotovo do krajnjih granica, što su glazbenici, na čelu sa svojim sasvim opuštenim (i za odmor spremnim) šefom-dirigentom itekako osjetili. Ali nije bila samo stvar u ležernom sviranju, nego i u dobrom sviranju, jer muzičari su grabili tonove gotovo ih gutajući, dajući publici glazbu koja je i njih, u toplo nedjeljno poslijepodne, ugodno opuštala ali i istodobno držala intelektualno napetim.

    © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 12. lipnja 2012.

Piše:

Irena
Paulus

kritike

najavljujemo...