Vrlo promišljeno ali bez energije

58. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Nikša Bareza, red. Ivo Guerra

  • 58. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Nikša Bareza, red. Ivo Guerra

    Nabucco
    se vratio u svoj splitski zavičaj, Peristil, odakle je u neponovljenoj likovnoj ljepoti kostima Jagode Buić, s tek neophodnim scenografskim naznakama Rudolfa Bunka, u jednostavnoj ali suvisloj režiji Tomislava Kuljiša i s nezaboravnim Antom Marušićem u naslovnoj ulozi 1962. krenuo na osvajanje splitske publike (konkurirala mu je samo Aida). Zbor zarobljenih Židova Va pensiero izazivao je oduševljenje, nerijetko se ponavljao i s vremenom postao zaštitnim znakom splitskog opernog zbora. Prolazila su desetljeća, nizala su se gostovanja izvrsnih i manje dojmljivih solista i dirigenata, bilo je nekoliko novih redateljskih uprizorenja, i na 58. Splitskom ljetu eto Nabucca ponovno u svom ambijentu, na ovaj put umivenom Peristilu. Nestalo je s tog bisera patine vremena, a bjelina kamena učvršćivala je uvjerenje kako na njemu najjednostavnije najbolje djeluje.

    Dinka Jeričević, poznata po svojoj čistoći linija, maksimalno je pojednostavila scenografiju (da je i tih praktikabala bilo manje i da je manje upadljivo bilo njihovo premještanje!). Kostimografi Leo Kulaš i Najda Kromić odjenuli su likove vrlo heterogeno, s mnogo raznolikih asocijacija. Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović oscilirao je u dometima, a video zahvati Willema Miličevića i Vice Rossinija dobro su počeli ali su stigli do svojevrsnog light showa da bi završili projekcijom ptice (feniksa?) i sunca. Osobno sam prijatelj čiščih klasičnih rješenja, bez eksplicitnih naglasaka, i tu mi je svega bilo previše. No, dopuštam da ima i onih kojima se sviđa šarolikost, u ideji i realizaciji.
    58. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Nikša Bareza, red. Ivo Guerra
    Naravno, kad je protagonist bio takva iznimno snažna ličnost kao što je nekada bio Ante Marušić, tada je već samim njegovim dolaskom na scenu, još i prije nego bi razvio svoj moćan glas u svoj njegovoj ljepoti, umjetnički doživljaj bio postignut, i sve je bilo rečeno. Danas su potrebna koncepcijska dodavanja (redatelj Ivo Guerra) da bi se nadgradio izraz nositelja naslovne uloge, inače vrlo dobrog i finog argentinskog baritona Fabiana Veloza. Rumunjska sopranistica Silvia Sorina Munteanu solidna je pjevačica, ali to još nije dovoljno za lik Abigaille. Nedostaje joj dramski sopran, što ne znači samo dramski glas nego glas jednako potentan u svim položajima a ne samo u visokima. Uz dojmljiviji scenski nastup.

    I tako je umjetničko poslanje ležalo na Ivici Čikešu. I on ga je potpuno ispunio. Naš nacionalni prvak prelijepa glasa, savršene verdijanske fraze, mekog legata, bogate dinamike a k tome snažnog scenskog djelovanja, apsolutno je dominirao izvedbom. Njegova interpretacija preteške arije Vieni, o Levita! jednostavno je bila savršena. Koliko pregnantnosti u izrazu u pianu! Kakve li pak glasovne raskoši u ariji poslije glasovitog Va, pensiero! Ukratko, Zaccaria kojega se pamti!
    58. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Nikša Bareza, red. Ivo Guerra
    Slijedila ga je također članica Opere HNK-a u Splitu, mezzosopranistica Terezija Kusanović kao Fenena. Ova se umjetnica sve ljepše razvija ne samo glasovno nego i u scenskom nastupu i neće trebati dugo čekati da postane toliko željenim tumačem Amneris, za čime Peristil upravo vapi. Uz bok joj je bio član Opere HNK-a u Zagrebu, tenor Domagoj Dorotić u ulozi Ismaelea, koji se također lijepo razvija i poput svoje kolegice nije usmjeren samo na pjevački dio uloge nego s istim zauzimanjem i rezultatima osvaruje scenski nastup. U cjelini gledano ovo dvoje umjetnika s određenim iskustvom i s autentičnim opernim talentom uskoro će moći ponijeti veći teret hrvatske operne reprodukcije.

    Bas Siniša Štork, član Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, dao je određenu snagu prilično neobičnoj koncepciji u bijelo odjevenog lika Baalovog velikog svećenika. Vinko Maroević bio je korektan Abdalo a Antonija Teskera kao Anna skrenula je pozornost na svoje zamjetne vokalne kvalitete. Splitski zbor (zborovođa Domeniko Briški) svoju je zadaću uspješno obavio ali se stječe dojam da to nije više onaj kolektiv lijepih glasova koji su osvajali plemenitošću i zaobljenošću tona. Nekada brojčano manji zvučao je punije i bogatije. Orkestar je bio na uobičajenoj razini koja bi se posve sigurno mogla i morala povisiti.
    58. Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Nabucco, dir. Nikša Bareza, red. Ivo Guerra
    Spiritus movens te realizacije bio je vrhunski poznavatelj Verdijeva opusa, dirigent Nikša Bareza, koji je partituri pristupio na način različit od uobičajenog tražeći u njoj često zanemarenu ili nedovoljno otkrivanu slojevitost. No to je išlo na uštrb elementarne energije i naboja te partiture, treće u opusu tada ni tridesetogodišnjeg autora. Naravno, Barezin istraživački duh nije mogao odoljeti da i u tom djelu ne pronađe novu dimenziju pa predstava nije padala u četvrtom činu, što se gotovo redovito zbiva. Bilo je svakako zanimljivo čuti kako je Verdi već na samome početku svoga stvaralačkog puta ulazio u najdublje kutke ljudske duše i to izražavao ne samo u intimnim ispovjedima (arijama), nego i u skupnim prizorima (S' appressan gl' istanti). No, kod Verdijevih ranih mladenačkih djela kao što je Nabucco, koja su svojedobno svojim nepatvorenim zanosom i poletom pozivala u borbu za ujedinjenje Italije (a koja je i sam Verdi stvarao u zanosu) više volim svježinu i energiju, pa ako hoćete, i stanovitu silovitost.

    Svidio nam se novi splitski Nabucco više ili manje – pitanje je ukusa i sklonosti. Ali nesporno je da je to ozbiljna, profesionalno realizirana predstava koja u svim segmentima poštuje zakonitosti dobrog glazbeno-scenskog ostvarenja. Budući da toga nismo baš uvijek svjedoci, zaslužuje našu punu pozornost i priznanje.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 17. srpnja 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike