Brazilska suptilnost

52. glazbene večeri u Sv. Donatu, Međunarodni ljetni glazbeni festival, 5. srpnja – 11. kolovoza 2012.: Daniel Wolff, gitara, Crkva sv. Donata, 3. kolovoza 2012.

  • Daniel Wolff, foto: © Vedran Penga

    Večer latino glazbe u Sv. Donatu istovremeno je opuštenija ekskurzija-odmor u popularnije glazbene stilove i žanrove, večer koja svojom neobaveznošću pomalo strši u ovogodišnjem ozbiljnom programu. U svakom slučaju, gitara je dobrodošao instrument u ljetnim večerima, tako i u zadarskim. Stoga je i, prema umjetnikovoj biografiji, „jedan od najpoznatijih brazilskih glazbenika“, gitarist impresivne biografije Daniel Wolff, svoj zadarski nastup oblikovao kroz neakademski pristup i program. Bez propisanih obrada Bachovih suita za violončelo, Giulianijevih, Tárreginih ili Albénizovih sonata, etida i minijatura, zvuci Južne Amerike protezali su se od Urugvaja (G. Santórsola) preko Brazila (E. Gismonti, A. Sardinha Garoto, T. Jobim, D. Wolff) do Kube (L. Brouwer), u više ili manje uspjelim uključivanjima folklornih latino obrazaca u klasičnu i popularnu glazbu.

    Daniel Wolff, foto: © Vedran PengaDaniel Wolff doista je vrstan umjetnik pod čijim prstima većina tehničkih problema zvuči kao najjednostavnija stvar na svijetu, umjetnik iskonske muzikalnosti i duhovne profinjenosti. Istovremeno je i dobar aranžer (doskladani aranžman drugog stavka Beethovenove Sedme simfonije pod nazivom Studija na Beethovenov Allegretto, op. 92 te tri Jobimove bossa nova uspješnice) i nepretenciozan skladatelj (Scordatura). Više nego u ulozi interpreta i skladatelja, Wolff pozornost plijeni kao iznimno simpatičan, skroman i komunikativan sugovornik koji svojoj publici na pristupačan način pojašnjava svaku skladbu, stoga je i ta čovječna, dobrodušna strana njegove ličnosti zgodna iznimka u odnosu na poslovičnu koncertnu ukočenost i uzvišenost.

    Većina skladbi nudi obilje melankolije i patosa – pa su i refleksivnost i melodioznost u krasnim preljevima boja i dugačkim glazbenim lukovima najizraženije kvalitativne značajke Wolffove svirke. Vrlo muzikalno istovremeno izvođenje Beethovenovih dviju tema s pozadinskim tremolom u njegovoj Studiji tomu su dobar primjer. S druge strane, čini se da Wolff strastvene energičnosti ili nema ili je pak čuva za koncerte s drugačijim programom. Nije sva latino glazba saudade, no saudade zacijelo najbolje odgovara brazilskoj suptilnosti ovog interpreta.

    U uzaludnom čekanju na malo više latino strastvenosti i poduzetnosti u artikulacijskom pogledu ili na barem jedan pravi forte koji će prodrmati publiku, vrijeme je prolazilo do posljednje skladbe (Wolffove Scordature) čiji su povremeni pokušaji nešto energičnije prirode otkrili da je možda ipak problem u Wolffovom pristupu. Bio je to vrlo dobar koncert s doista simpatičnim interpretom, ali koncert koji nosi samo prilog vrlo. Da bi to bio odličan koncert za pamćenje, ipak će trebati nešto više od saudade. Možda koje zrnce hrabrosti ili pak ludičke drskosti.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA:hr, 4. kolovoza 2012.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike