Jasna dirigentova vizija

52. glazbene večeri u Sv. Donatu, Međunarodni ljetni glazbeni festival, 5. srpnja – 11. kolovoza 2012.: Zadarski komorni orkestar, dir. Aleksandar Kalajdžić, solisti: Tomasz Tomaszevski, violina, Wladimir Kossjanenko, viola, Pavao Mašić, čembalo, Crkva sv. Donata, 31. srpnja 2012.

  • Zadarski komorni orkestar, foto: © Vedran Penga

    Zadarski komorni orkestar ove godine nastupa čak dva puta na Glazbenim večerima u Sv. Donatu. To je iz recesijskih razloga posve opravdano, a publici će – koja uvijek u posebno velikom broju dođe poslušati svoj orkestar – ovi koncerti predstavljati posebnu radost. Prvi donatovski koncert ZKO-a bio je pod vodstvom zagrebačko-berlinskog dirigenta Aleksandra Kalajdžića, a sa solistima Tomaszom Tomaszevskim (violina), Wladimirom Kossjanenkom (viola) i Pavlom Mašićem (čembalo).

    Nakon nedavne razočaravajuće Beethovenove Devete simfonije u izvodi Simfonijskog orkestra HRT-a i pod ravnanjem Pavla Dešpalja, ovaj koncert predstavlja britko i kreativno ledeno osvježenje u vrućim ljetnim (Glazbenim) večerima. Na prvi pogled program je očekivano uobičajen i bez mnogo iznenađenja u pogledu izbora skladbi, ali je zato izvedba daleko od ikakve konvencionalnosti u prodornom i individualnom dirigentovom čitanju partiture i stvaranju crispy zvuka orkestra. Koncerti Zadarskog komornog orkestra uvijek su zanimljivi po tome što se zvuk orkestra transformira gotovo do promjene osobne iskaznice orkestra, ovisno o tome kojeg dirigenta ima pred sobom – stoga je svaki koncert novo iznenađenje.
    Zadarski komorni orkestar, foto: © Vedran Penga
    Prva skladba – Andantino za čembalo i gudače Marka Ruždjaka – bila je tek uvod u taj drugačiji zvuk ZKO-a. Bilo je ugodno iskustvo slušati solista Pavla Mašića u poznatoj, kontemplativnoj Ruždjakovoj skladbi, a sigurnosti nastupa pridonijelo je i to što za Mašića Zadar predstavlja gotovo domaći teren: ovo mu je drugi nastup na ovogodišnjim Glazbenim večerima, a i treći u Zadru u posljednja tri mjeseca. No, od druge skladbe, Mozartove Sinfonie concertante za violinu, violu i orkestar u Es-duru, KV 364/320d, započinje ono pravo višedimenzionalno zvukovno razdiranje kroz specifičnu arhitekturu Sv. Donata. Uz izvrsne soliste, besprijekorne u svakom izvedbenom elementu, pod Kalajdžićevim vodstvom ZKO pokazao je novu zvukovnu kvalitetu, čiji je intenzitet sličan onom pod Repušićevim vodstvom, ali je ipak posve osobna kreacija.

    Nakon briljantnog Mozarta vrlo lijepa izvedba Vivaldijevog Concerta grossa u g-molu za dvije violine, violončelo i gudače br. 2, op. 3, RV 578 iz zbirke L'estro armonico možda je ostavila mrvicu slabiji dojam, ali je zato Bachova Suita za orkestar u C-duru  br. 1, BWV 1066 izuzetno kreativno prostudirana i interpretirana partitura. Ne može se reći da je ZKO besprijekorno odsvirao svaku notu. Nije, ali to u kontekstu ukupnog muzikalnog dojma niti nije važno. Nije potrebno ni mnogo svirke za uočavanje činjenice da pred sobom imamo nedogmatskog, profiliranog dirigenta izuzetno snažne osobnosti i zrelosti, koji točno zna kakav orkestar ima pred sobom i ima jasnu viziju onog što želi. Za Kalajdžića svaki ton ima vlastito i precizno postavljeno mjesto – nema tu lutanja, slučajnosti, osrednjosti, bezidejnosti...
    Zadarski komorni orkestar, foto: © Vedran Penga
    Izbjegnuto je i kopiranje ili pokušaji da se proizvede barokni zvuk i stvori pandan povijesno obaviještenoj izvedbi. U baroknim partiturama Kalajdžić često tretira zvuk kao val, ali očito više zbog glazbe same nego zbog nasljedovanja određenih interpretacijskih linija: Kalajdžić je preveliki individualist da bi se priklanjao tuđim pristupima partituri. Rezultat rada takvog dirigenta je da  – unatoč ponekim tehničkim nesavršenostima – i mali lokalni prigodni orkestar u rukama spretnog i vizionarskog dirigenta može zvučati moćno i delikatno, briljantno i sofisticirano. Jednostavno – zanimljivo. Rad je k tome i pokazatelj drugačijeg stava: da u našoj koncertnoj ponudi možda i nije potrebno tragati za novim, egzotičnim ili rijetko izvođenim partiturama i obradama; dovoljno je imati standardni koncertni repertoar, ali s kreativnim izvedbama. Publika to svakako zna i može prepoznati. A primjer Aleksandra Kalajdžića predstavlja još jedan u nizu propusta hrvatske glazbene zajednice koja je dopustila da umjetnik takva kalibra vjerojatno nepovratno odjedri u bijeli svijet, uz mogućnost tek povremenog gostovanja na našim prostorima.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 2. kolovoza 2012.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike