I najbolji podbace

Mannheimer Mozartsommer, 1. – 8. srpnja 2012.: Wolfgang Amadeus Mozart, Titus; Johann Christian Bach, Temistocle

  • Valer Barna Sabadus (Sesto), Marie-Belle Sandis (Vitelia), Frank van Hove (Publio), Jurij Minenko (Annio), Servilia (Cornelia Isenbürger); Wolfgang Amadeus Mozart, Titus (La clemenza di Tito), dir. Dan Ettinger, red. Günter Krämer, foto: Hans Jörg Michel.

    Dok su dostignuća mannheimske škole na području orkestralne glazbe kojima je pripremila put bečkoj klasici više od mrtvog slova na papiru, operno stvaralaštvo na falačkome dvoru manje je poznato glazbenoj javnosti. Ideja Mannheimer Nationaltheater da osnuje festival posvećen stvaralaštvu mladoga Mozarta s posebnim naglaskom na glazbene poticaje koji su oplodili njegovo stvaralaštvo prilikom boravka u tom danas pretežno industrijskome gradu svakako je za svaku pohvalu, pogotovo s obzirom na to da se na festivalu svake godine premijerno izvodi pokoji operni raritet toga vremena.

    Wolfgang Amadeus Mozart, Titus (La clemenza di Tito), dir. Dan Ettinger, red. Günter Krämer
    Valer Barna Sabadus (Sesto), Marie-Belle Sandis (Vitelia); Wolfgang Amadeus Mozart, Titus (La clemenza di Tito), dir. Dan Ettinger, red. Günter Krämer, foto: Hans Jörg Michel.
    Ove je godine obnovljena predstava Mozartove posljednje opere Titus (La clemenza di Tito, 1791). Premda djelo zajedno s posljednjim Koncertom za klavir i orkestar (KV 595) te Čarobnom frulom tvori korpus skladbi u kojima Mozart kristalizira postignuća svojega zreloga izraza u stil zadivljujuće jednostavnosti i stoga je gotovo u opreci sa razigranošću glazbene pretklasike, poveznica je žanrovska (opera seria) i libretistička, budući da su i Mozartu i Johannu Christianu Bachu, čiji je Temistocle ovogodišnja mannheimska premijera, kao ishodišta poslužila libreta Pietra Metastasia, najuglednijeg libretista 18. stoljeća. Mozart je njegov libreto o amnestiji rimskoga cara Tita Vespazijana urotnicima dao temeljito obraditi, a konačni rezultat pokazuje stilske dodire s operom buffom, premda je dramska radnja maksimalno ozbiljna te ponajviše počiva na pjevački i glumački zahtjevnim ulogama samoga Tita, njegova prijatelja Sesta te Vitelije, koja manipulira Sestovom ljubavlju kako bi se osvetila caru.

    Najjačom karikom podjele triju glavnih uloga pokazala se ujedno i najneuobičajenija. Mezzosopransku ulogu Sesta, koju najčešće tumače pjevačice, iznenađujuće je uvjerljivo pjevao kontratenor Valer Barna Sabadus, pridružujući vokalnim vratolomijama snažan glumački izraz. Maximilan Schmitt još nema dovoljno zrelosti za naslovnu ulogu koja uz carsko kao javne i čovječno ranjivo kao privatne sfere jednako dobro mora balansirati i između lirskog, koloraturnog, a u pregnantnim trenucima recitativa accompagnata i dramatskog registra. Marie-Belle Sandis kao Viteliji ne može se bitno prigovoriti, no dok se na glumačkom planu jednostavno nije saživjela s ulogom, u glazbenom smislu njezinu interpretaciju, kao i mnogo uspjeliju kreaciju ukrajinskoga kontratenora Jurija Minjenka kao Annia (zanimljivo je da su u pjevačkoj postavi pjevači iz ovoga, za hrvatske pojmove još pomalo egzotičnoga faha gotovo natkrilili kolege, a često biva obratno), obilježila je određena doza grubosti za koju najveću odgovornost snosi dirigent Dan Ettinger.
    Valer Barna Sabadus (Sesto), Maximilian Schmitt (Tito); Wolfgang Amadeus Mozart, Titus (La clemenza di Tito), dir. Dan Ettinger, red. Günter Krämer, foto: Hans Jörg Michel
    Istina je da opera sadrži snažne dramske glazbene akcente i da je izraz neposredniji, pa možda i manje lirski nego inače kod Mozarta, ali često intenziviranje dinamike do fortissima u komornoj dvorani kakva je dvorska opera u Schwetzingenu (uz Nationaltheater druga lokacija festivala na kojoj se izvode opere) nisu bili ništa doli atak na uši slušatelja. Mozarta se može svirati na puno načina, pa i onih koji donekle idu nauštrb gracioznosti njegova stila, no Ettinger je dirigirao partiturom s nedostatkom osjećaja za taj stil i s željom da pozornost prizemnim efektima privuče na sebe, a ne na samo djelo.

    Režija Güntera Krämera nastojala je interpretirati operu kao političku alegoriju amnestije, naglašavajući Titovo depresiju zbog izoliranosti i nedostatka osobne slobode, ali i određenu ambivalentnost njegove milosti koja tek učvršćuje odnose moći. Scenografska rješenja Herberta Schäfera u prvom su činu geometrijskom hladnoćom bila uspjelom vizualnom metaforom političkoga sustava, no njezina rotacija u drugom činu, valjda želeći sugerirati naličje diktature, pokazala je tek već bezbroj puta viđenu čeličnu konstrukciju na više razina na kojoj su se nespretno naguravali zbor i solisti. 

    Johann Christian Bach, Temistocle, red. Joachim Schlömer, dir. Reinhard Goebel
    Johann Christian Bach, Temistocle, red. Joachim Schlömer, dir. Reinhard Goebel, foto: Hans Jörg Michel.
    Unatoč tome što je scenografija Joachima Schlömera za predstavu Temistocle, ponudila vizualno originalnija rješenja, ta je predstava zakazala na kazališnome planu više nego ijedna koju sam dosad imao prilike vidjeti, zahvaljujući genijalnoj ideji da se opera koja inače traje više od tri sata izostavljanjem svih recitativa (osim onih accompagnato) svede na manje od dvije trećine trajanja!

    Premda ga to ne opravdava, nadajmo se da su ovome kiksu kumovale nepovoljne okolnosti, tj. činjenica da je izvorno za redatelja angažiran Krämer koji je zbog kreativnih nesuglasica par tjedana prije premijere napustio Mannheim te je u status redatelja avansiran Schlömer, koji se inače bavi i koreografijom. Nezahvalno je govoriti o individualnoj krivici, ali je netko od njih pokazao temeljno nerazumijevanje žanra opere serie koja radnju iznosi gotovo isključivo u recitativima (i to secco, dakle u pratnji čembala kojeg u orkestru Nationaltheater Mannheim uopće nije bilo), dok arije služe posredovanju afekata koje dramska radnja razvija u likovima.
    Lars Moller (Serse), Szabolcs Brickner (Temistocle); Johann Christian Bach, Temistocle, red. Joachim Schlömer, dir. Reinhard Goebel, foto: Hans Jörg Michel.
    Operu se posve lišilo radnje, a povijesna građa o atenskome vojskovođi Temistoklu koji dobiva azil kod perzijskoga kralja Kserksa da bi ga potonji pokušao navesti na vojni pohod protiv vlastite domovine definitivno nudi niz mogućnosti za dramske sukobe. Unatoč koreografskoj pozadini Schlömer je izvođače  smjestio uglavnom na vrlo uzak prednji prostor pozornice, te su pjevači opremom koja je podsjećala na alpinističku pričvršćeni na zid često visjeli nad ponorom orkestra, što nije bila neuspjela metafora osjećajnih ekstrema u kojima su se neki od likova nalazili (pogotovo Temistocleova kćer Aspasia), ali je kod opernoga predloška koji ustrajava na klasičnoj dramaturgiji statičnošću pjevača tek dodatno potencirana nedramatičnost predstave.

    Šteta, jer glazba Johanna Christiana Bacha zaslužuje više. Kao ponajprije operni skladatelj, najmlađi sin Johanna Sebastiana Bacha obrazovao se i nanizao prve operne uspjehe u Italiji, a na poziv iz Mannheima prvi se put odazvao 1772., nakon što se već afirmirao u Londonu, 1772. upravo kako bi skladao Temistoclea. Poticaji sredine najviše se vide u koncertantno-simfonijskoj orkestraciji arija koje tretiraju izrazito solistički instrumente poput oboe, fagota ili klarineta, katkada nadmašujući vokalnoga solista u virtuoznosti. Unatoč blještavilu pretklasičnoga stila, fascinira suptilnost nekih Bachovih rješenja koja već nagovješćuju mladoga Mozarta. Međutim, ako je odluka o skraćivanju opere bila vođena argumentom o njezinu predugom trajanju, izvođenje arija u kontinuitetu od više od sto minuta zamorilo je publiku više nego da je uz dvije pauze čula operu u cijelosti, a sve kvalitete Bachovih uglazbljenja arija nakon nešto više od sat vremena trajanja predstave više nisu mogla doći do izražaja kod publike koja je, bez glazbenoga odmora i dramaturškoga konteksta kojeg pružaju recitativi gubila koncentraciju.
    Netta Or (Neocle), Cornelia Ptassek (Aspasia), Iris Kupke (Rossane); Johann Christian Bach, Temistocle, red. Joachim Schlömer, dir. Reinhard Goebel, foto: Hans Jörg Michel.
    Šteta, jer je slušajući orkestar Nationaltheater Mannheim pod ravnanjem Reinharda Goebela bilo teško vjerovati da je to isti orkestar koji je nekoliko dana prije toga u Schwetzingenu tako ružno svirao Titusa. Goebel, poznat hrvatskoj publici po vrhunskim snimkama barokne glazbe i po koncertu na prvom izdanju Zagrebačkog festivala barokne glazbe 2004, doista se pokazao jednim od vodećih dirigentskih stručnjaka za pretklasiku, znajući izvući maksimum iz orkestra koji inače nije vičan tom repertoaru te naglasiti ono što Christiana Bacha izdiže nad male majstore. Povoljne glazbene dojmove nadopunili su vokalni solisti, među kojima su se najviše izdvojili Mađar Szabolcs Brickner u naslovnoj ulozi punoćom svojega lirskoga tenora (kojem je na trenutke, doduše, malo nedostajalo dinamičkog i artikulacijskog nijansiranja), već spomenuti Jurij Minenko u ulozi Lisimaca kojeg s nestrpljenjem očekujem u nekoj glavnoj ulozi, solidna Iris Kupke u ulozi negativke Rosanne. Od svih se najviše istakla sopranistica Cornelia Ptassek u ulozi Aspasije, čija uloga pokazuje najviše potencijala za patetiku, što je pjevačica znala iskoristiti, sugeriravši dašak dramatike. Nadajmo se da će se ovakvih kazališnih promašaja inače kvalitetno vodstvo festivala kloniti.

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 20 srpnja 2012.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike