Utjelovljenje češke duše

52. glazbene večeri u Sv. Donatu, Međunarodni ljetni glazbeni festival, 5. srpnja – 11. kolovoza 2012.: Trio Smetana (Smetanovo trio: Jitka Čechová, klavir; Jiři Vodička, violina; Jan Páleníček, violina), Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 8. kolovoza 2012.

  • Smetana trio, foto: © Vedran Penga

    Koncert čuvenog češkog Tria Smetana predstavlja pravi dragulj ovogodišnjih Glazbenih večeri u Sv. Donatu, na kojemu smo imali prilike čuti češko-njemački komorni koncertni repertoar u ponajboljim zvukovnim rješenjima. To ne začuđuje, s obzirom da se radi o ansamblu s dugom, gotovo osamdesetogodišnjom tradicijom neprekinute kvalitete, u kojemu muziciraju samo prvorazredni glazbenici. Uz to, snimke ovog ansambla za malu, ali iznimno uglednu češku diskografsku kuću Supraphon – koja na tržište izbacuje samo vrhunske produkte – osigurale su si visoko mjesto u nepreglednoj diskografskoj šumi. Trio Smetana doista je zasluženo primio niz prestižnih diskografskih nagrada poput Diapason D'Or.
    Jitka Čechová, Trio Smetana (Smetanovo trio), foto: © Vedran Penga
    Članovi ansambla isprepleteni su i povijesnim nasljeđem i porodičnim odnosima: čuvenog pijanista i utemeljitelja ansambla Josefa Páleníčeka naslijedio je sin Jan, violončelist, čija je supruga pijanistica Jitka Čechová. Iz ovih uskih odnosa ansambl crpi kohezijsku snagu, kojoj se pridružio violinist Jiří Vodicka na mjestu donedavne violinistice Jane Vonáškove-Novákove. Odabir skladbi (Klavirski trio u d-molu, br. 2, op. 27, Quasi una ballata Vitĕzslava Nováka, Smetanin Klavirski trio u g-molu, op. 15 te Brahmsov Klavirski trio u C-duru, br. 2, op. 87) na prvi pogled ne čini se dobrim zbog velikog opterećenja klavirske dionice u sva tri trija, osobito u gustom secesijskom tkivu predivna Novákova djela.

    No realizacija dvosatnog programa na pijanistici Jitki Čechovoj očito nije ostavila niti najmanjeg znaka umora: s jednakom se svježinom i vehementnošću obrušavala na svaki od teških tekstova, ostavljajući tek dojam opuštena muziciranja. Čelistička dionica Jana Páleníčeka može se opisati kao utjelovljenje češke duše, potencijalan ideal kojeg bi mogli zamišljati i Novák, a osobito Smetana, u kojoj nema ni pretjeranosti ni sladunjavosti, ali ni suhoće. Svakako bi bilo posebno iskustvo čuti Trio Smetana u izvedbi uživo nekog od Dvořákovih trija, u čiji smo slušni uvod dobili uvid u jednom bisu. Taj specijalistički i češki, prvi dio koncerta svojim je intenzitetom zapravo i dovoljan za duhovno ispunjenje slušatelja; drugi dio mogao je i izostati. Ali, na sreću, nije – otvorio je poglede za drugačije interpretacije Brahmsa. Upravo je izvedba Brahmsova djela zanimljiva zbog nenadmašna apsorbiranja fluidne slavenske pjevnosti, osobito u Presto scherzu, ali uz trijezno poštivanje stroge arhitektonike.
    Jan Páleníček, Trio Smetana (Smetanovo trio), foto: © Vedran Penga
    Premda je Jiři Vodička sposoban i talentiran violinist koji se izvrsno uklopio u ugledni ansambl, Páleníček i Čechová stvarna su duša ansambla, kreatori i nositelji izvedbe. Oni su glazbenici identičnog nutarnjeg intenziteta i u solističkom i u zajedničkom muziciranju, a iz savršene ujednačenosti i individualnog unutrašnjenog pristupa posve je razvidno da im je komorna glazba sastavni dio života vjerojatno od samih početaka bavljenja glazbom. Odnosno, komorna glazba nije samo jedan dio repertoara kojeg su počeli usvajati tijekom obaveznog školovanja i kojim se usputno bave: ona je esencijalni dio njih samih. Iz toga proizlazi i savršena uigranost i lakoća izvedbe, kod koje se može u potpunosti zaobići pitanje tehnike.

    Umjesto tako čestog i opterećujućeg stvaranja efekata kojima bi se impresionirala publika i koji imaju funkciju ispušnog ventila u teško prohodnim partiturama komorne glazbe, ovdje nailazimo na osluškivanje nutarnjih poticaja između troje glazbenika, na njihov plodonosni razgovor umjesto beživotnog odrađivanja dionica. A upravo takav dojam se prenosi i na publiku: osjećaj stvarna shvaćanja glazbe koji stvara krajnje uzbudljivu izvedbu. 

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 10. kolovoza 2012.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike