Jednostavnost i eksplozivno bogatstvo

52. glazbene večeri u Sv. Donatu, Međunarodni ljetni glazbeni festival, 5. srpnja – 11. kolovoza 2012.: Ansambl Symblema (Bojan Čičić, barokna violina; Nika Zlatarić, barokno violončelo; Pavao Mašić, orgulje), Katedrala sv. Stošije, 27. srpnja 2012.

  • Ansambl Symblema, foto: © Vedran Penga

    Nastavlja se stara boljka kulturnog programiranja u Zadru, ovog puta proistekla iz nedostatne koordinacije između organizatora iz privatnog (Arsenal) i javnog sektora (Hrvatsko narodno kazalište Zadar), pa i unutar same spomenute javne ustanove. Kada se u malom gradu poput Zadra u istoj večeri odigravaju tri kvalitetna glazbena događanja koja zacijelo imaju zajedničku publiku (koncerti Ansambla Symblema u Katedrali, Serge Lopez Tria u Providurovoj palači i Josipe Lisac u Arsenalu), može se reći da smo svi na gubitku: publika, izvođači, organizatori, novinari…, a i nije teško pretpostaviti da će koncert barokne glazbe pri tome izvući najdeblji kraj. Tako su i klupe u Katederali sv. Stošije na petom koncertu Glazbenih večeri u Sv. Donatu bile tek neznatno popunjene publikom, osobito u drugoj polovici koncerta kada je dio publike odlepršao na druge koncertne lokacije.

    Ansambl Symblema (Bojan Čičić, barokna violina; Nika Zlatarić, barokno violončelo), foto: © Vedran PengaNakon desetljeća uglavnom nemuštih i rijetko uspjelih okušavanja hrvatskih izvođača u izvođenju rane glazbe, posve je jasno da posljednjih godina dolazi do kreiranja sve jače izvođačke scene glazbe prije 1800. godine. Ansambl Symblema nije jedini novi ansambl na tom polju. Suvremene izvedbene putove – zajedničke međunarodnim standardima, a ipak s vlastitostima – još je početkom 2000-tih zacrtao Hrvatski barokni ansambl. Kroz njegove su izvedbe elementarno slušno obrazovanje primili mnogi mladi glazbenici, osobito studenti, dok danas HRBA nakon uspona i padova stoji uz bok sličnim svjetskim ansamblima. HRBA bio je i ostaje rasadište iz kojeg su proizašli novi ansambli, a i članovi ovih ansambala nerijetko su i glazbenici u HRBA-u. Da se upravo ponajbolji glazbenici odlučuju za povijesno obaviještenu izvedbu, pokazuju ansambli poput Symbleme, čiji su se članovi nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji specijalizirali za povijesno obaviještenu izvedbu rane glazbe u inozemstvu i/ili pak surađivali s tzv. velikim imenima svjetske scene. I izvedbena načela ovog ansambla pokazuju otklone od izvođačkog mainstreama kojima se približavaju manirističkim uzorcima, stvarajući iznimno kreativne i zrele izvedbe u natprosječnom odnosu prema mladosti članova i nedugoj povijesti ansambl.

    Ansambl Symblema (Pavao Mašić, orgulje), foto: © Vedran PengaPosve netipičan program grupiran je oko Italije, a osobito Serenissime kao magnetske jezgre skladatelja baroknog razdoblja. Ravnoteža je riječ koja dolično odgovara koncertu: ravnoteža u odabiru poznatog i manje poznatog, ravnoteža između izvedbenih odabira od solo orgulja do svih kombinacija između orgulja, violine i violončela, ravnoteža između jednostavnosti zvuka i eksplozivnog bogatstva… Nepisano je pravilo da prosječni koncerti talijanske glazbe 17. i s početka 18. stoljeća u ovom sastavu često na repertoar postavljaju barem nešto od Frescobaldijeve, Castellove, Cimine ili Stradelline glazbe, a ni glazba Michelangela Rossija i Marca Uccellinija nije odviše rijetka – stoga je i ovaj koncert imao za okosnicu njihovu glazbu. Delicije na ovom baroknom stolu pak predstavljaju nenormativne, osebujne skladbe Giovannija Benedetta Plattija, Giovannija Henrica Albicastra, Giovannija Antonija Bertolija i Giovannija Antonija Pandolfija Meallija. Doduše, izostale su u tekstualnom dijelu programa najavljene skladbe Vinka Jelića i Tomasa Cecchinija, koje bi dopunile ovu gozbu malih majstora. Ali, i bez ove hrvatske inačice talijanskog baroka koncert je bio pravi rog obilja dramatske ekspresivnosti.

    Koncert pokazuje iznimno poznavanje i realizacijsku kvalitetu izvedbenih tehnika, kao i visok stupanj usavršavanja u sveukupnom oblikovanju zvuka, što je pridonijelo tome da je Ansambl u sastavu Čičić-Zlatarić-Mašić dobio Nagradu Ivan Lukačić na Varaždinskim baroknim večerima svega godinu dana nakon svog osnutka. Doista je dobar potez organizatora Glazbenih večeri u Sv. Donatu predstavljanje ovakve blistave izvedbe – još do prije nekoliko godina teško zamislive na domaćem terenu! Dakako da i odabir neuobičajenih i vrlo zahtjevnih skladbi predstavlja i dodatnu opasnost, osobito ako je koncert gotovo dvosatnog trajanja.
    Ansambl Symblema, foot: © Vedran Penga
    Na Bojanu Čičiću kao najeksponiranijem članu ansambla ležala je i najveća odgovornost, koja je primjerice u izvedbi vratolomnih Albicastrovih varijacija na La Foliu, na nekoliko mjesta ipak dala nazrijeti zamor teškim tekstom. No, riječ je o izvrsnom umjetniku čiji je umjetnički progres više nego očevidan. Pavao Mašić je danas nezaobilazno čembalističko-orguljaško ime, a Nika Zlatarić odlična čelistica, čije su se stvarne interpretacijske vještine mogle potpunije percipirati tek pred kraj koncerta u Bertollijevoj Sonati VII. Maniristička izvedba raskošne i bizarne sonate La Cesta Giovannija Antonija Pandolfija Meallija doista je bio vrhunac i Zusammenfassung koncerta: ansambl se ne libi prihvatiti interpretacijske izazove, ali upotpunjene visokim potencijalima svakog njegovog člana. Ansambl Symblema nije bez razloga sve priznatiji čimbenik na domaćem izvođačkom prostoru. Pred njim leži svijetla budućnost i, nadajmo se, još gostovanja u Zadru.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 29. srpnja 2012.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike