Odsvirane note

52. glazbene večeri u Sv. Donatu, Međunarodni ljetni glazbeni festival, 5. srpnja – 11. kolovoza 2012.: Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, dir. Pavle Dešpalj, solisti: Valentina Fijačko, sopran, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Tomislav Mužek, tenor, Boris Martinović, bas, Poljana Šime Budinića, 12. srpnja 2012.

  • Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, dir. Pavle Dešpalj, foto: © Vedran Penga

    Nakon nastupa Ede Mičića i Katarine Livljanić, još je jedan koncert na Glazbenim večerima u Sv. Donatu prošao u znaku poznatih zadarskih glazbenih imena. Ovog puta bio je  to Pavle Dešpalj, utemeljitelj Glazbenih večeri u Sv. Donatu, koji kao utemeljitelj i dirigent Zadarskog komornog orkestra svake godine diže na nogu svoju zadarsku publiku. Na ovom je najprestižnijem koncertu poslije otvorenja Večeri, nastupio u svojstvu šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a na. Deveta Beethovenova, prostrani trg pored crkve sv. Šime i vedro nebo s pogledom na zvijezde  – sve to zvuči kao savršen opis idealnog ljetnog koncerta sa zvučnim, uglednim imenima koja već unaprijed predodređuju vrhunski uspjeh. Nažalost, sama izvedba bila je daleko od toga.

    Pretežno uredno odsviran notni tekst jedne od najpoznatijih simfonija uopće (uz poneki više ili manje čujan pogrešan ton), unaprijed zacrtani i očekivani interpretacijski potezi bez mnogo maštovitosti, ali kojima vlada dinamička ravnina, u cjelini poprilično hladna atmosfera bez moćnog otvaranja, prodora i osvajanja zvuka – to je sažetak ovog koncerta. S obzirom na reputaciju koja godinama prati Simfoničare, takva korektna, ali neproživljena izvedba predstavlja neugodno iznenađenje, tim više što je naš orkestar nebrojeno mnogo puta pokazao da može sjajno interpretirati tehnički daleko zahtjevniju glazbu od Devete.
    Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, dir. Pavle Dešpalj, foto: © Vedran Penga
    Je li takvoj izvedbi bila kriva sparna zadarska večer na zgradama okruženom trgu, nedovoljan broj proba, odsustvo energijskog prepoznavanja i strujanja između orkestra i dirigenta ili pak sam koncept izvedbe - teško je procijeniti, ali sigurno je da se za sve ne može kriviti samo ozvučenje i koncert na otvorenom. Jer, violončela su u četvrtom stavku pokazala da se tema itekako može odsvirati s nešto profiliranije agogike, a i neke varijacije trećeg stavka otkrile su nekoliko lijepih trenutaka koji ipak nisu bili dovoljni da barem treći stavak bude ekspresivan. 

    Prva tri stavka prošla su u blijedim tonovima koji su prigušili kompleksnost i inovativnost Devete. Četvrti stavak ipak je zasjao sjajnom zvijezdom večeri, četverolistom Fijačko -Gojčeta Silić – Mužek – Martinović. Tu su najdomljiviji bili krasni, svježi glasovi Valentine Fijačko i Tomislava Mužeka s prirodnom sigurnošću u nastupu, a i Martina Gojčeta Silić i Boris Martinović bili su kvalitetni sugovornici. Interpretacija reduciranog Zbora HRT-a bila je relativno uredna, ali ne i odveć dojmljiva. Njezina se nedorečenost osobito isticala na najosjetljivijem zborskom mjestu, tzv. glazbi sfera. Postići kompaktno i delikatno stapanje svih dionica, a osobito bez iskakanja soprana u izuzetno visokim lagama, majstorski je zadatak, a u ovoj izvedbi došlo je do jasnog raslojavanja zbora na dvije zvučne plohe, soprane i altove te tenore i basove. Nije nedopustivo, ali za ugledni ansambl jednostavno je nedostatno.

    Publika je i u ovom slučaju bila poslovično zadovoljna, vjerojatno ponajviše time što je mogla čuti Odu radosti i vidjeti svog omiljenog dirigentaIpak, cjelokupni je dojam zadarske izvedbe Devete simfonije da se može više i bolje, a i da za glazbu nije dovoljno samo odsvirati note, već i ono iza njih. 

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 14. srpnja 2012.
    Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, dir. Pavle Dešpalj, foto: © Vedran Penga

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike