Senzacionalna Lucia

Opera gala kraljice belkanta: Elena Moşuc, sopran, Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, dir. Ivo Lipanović, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 22. rujna 2012.

  • Elena Moşuc, foto: www.hrt.hr

    Upravo zadivljuje program koji je glasovita rumunjska sopranistica Elena Moşuc (1964) odabrala za koncert u Zagrebu! Navikli da na koncertima zvijezda uglavnom slušamo kraće i ni približno toliko zahtjevne arije, divili smo se izboru umjetnice. U svom repertoaru lirsko-koloraturnog soprana gotovo da nije mogla odabrati nešto teže! Nizali su se vatrometi koloratura, ekstremno visokih tonova, beskrajno duge fraze, bogata dinamička nijansiranja. Premda je Elena Moşuc zamolila dirigenta da je prije koncerta opravda laganom indispozicijom, ona se jedva mogla naslutiti. I što je zanimljivije, najbolja, upravo savršena, bila je u posljednjoj ariji – prizoru ludila iz Donizettijeve Lucije di Lammermor u kojemu je uz profinjenu pratnju na staklenoj harmonici izvrsnog njemačkoga gosta Sasche Reckerta pružila nezaboravne trenutke najljepšeg i najčišćeg, vokalno najtežeg, stila ranog talijanskog belkanta. Dolazilo je tu do punog izražaja vrhunsko pjevačko-tehničko umijeće umjetnice ali i vrhunska muzikalnost, a staklenasti zvuk pratećeg instrumenta (umjesto uobičajene flaute) kojim je veliki majstor Donizetti izvorno glazbeno oslikao poremećaj uma, u rukama vrsna majstora stapao se s vokalom pjevačice u divnu cjelinu. Bili su to svečani trenuci večeri koji su pokrili ostale prilično neprimjerene elemente u izvedbi belkantističkih djela.
    Elena Moşuc, foto: www.hrt.hr
    No Elena Moşuc dala je još mnogo dokaza svojega umijeća. Dotaknula se i opusa Gioachina Rossinija, onog ozbiljnog, i u ariji Pamire iz opere Opsada Korinta bila je vrlo izražajna. Nešto malo manje dojmljivi bili su odlomci iz Bellinijevih opera Mjesečarka i Norma, ali rekla bih da je glavni uzrok tome što su bili kraćeni pa nam je bila uskraćena mogućnost da umjetnicu čujemo i u recitativima. Elena Moşuc iznimno je muzikalna pjevačica i uvodni recitativ te dio između arije i cabalette (koju nije izvela dva puta) u Mjesečarki zacijelo bi zaokružio lik pa se izvedba ne bi zadržala samo na odličnom pjevanju. Zamjetljivije je to bilo u Normi, gdje je, posve čudno, izostao recitativ Sediziose voci koji prethodi Casta divi pa se sa zbora odmah prešlo na nju. Iznimno muzikalna pjevačica sjajne vokalne tehnike prekrasno je otpjevala tu glasovitu ariju i virtuozno se igrala cabalettom. Određena necjelovitost osjećala se i u odlomku skraćenog prizora iz finala Anne Bolene – no to se odnosi na dojam cijeloga prizora a ne na vokalnu izvedbu pjevačice. Potpuniji dojam bio je u prizoru Elizabete iz Roberta Devereuxa gdje se Elena Moşuc dokazala kao jedna od danas vrlo, vrlo rijetkih umjetnica – ne samo pjevačica – sposobnih svladati goleme zahtjeve što ih postavljaju veliki Donizettijevi sopranski likovi. Sva je prilika da će u budućnosti postati njihov vodeći svjetski interpret.

    Simfonijski orkestar HRT-a postigao je najviše što je mogao na početku sezone u partiturama koje imaju posve specifične zahtjeve, toliko različite od onih koji se preda nj postavljaju u sviranju njegova uobičajenog repertoara. Isto vrijedi i za dirigenta Ivu Lipanovića, koji se dosad nije profilirao kao tumač prozračnih i providnih belkantističkih partitura. Doprinos Stjepana Franetovića u odlomku iz Lucije bio je korektan kao i udio Zbora HRT-a, ali to nije dostatno. Činilo nam se da slušamo dva filma: s jedne strane besprijekorno muziciranje pjevačice koja vrlo dobro poznaje stil belkanta i isto tako njezina pratitelja na staklenoj harmonici, a s druge sve ostale kojima je taj stil izvedbeno vrlo daleko.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, rujna 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike