Zanos i polet

59. koncertna sezona Zagrebačkih solista: solisti: Marc Coppey, violončelo, Mario Ivelja, kontrabas, Hrvatski glazbeni zavod, 9. listopada 2012.

  • Violončelist Marc Coppey i Zagrebački solisti, foto: © Mirko Cvjetko

    „Duboko istraživanje ljepota glazbe ono je što želimo postići u ovoj sezoni.“ Riječi su to Marca Coppeya, još uvijek svježeg umjetničkog voditelja velikih Zagrebačkih solista, koji je definitivno zajedno s glazbenicima iz redova Ansambla usmjerio snage k ostvarenju tog cilja u novoj sezoni. Jedan od nepobitnih dokaza tome anganžman je novog koncert majstora Sretena Krstića nakon odluke Borivoja Martinića Jerčića da se nakon izvrsne prošle sezone, za koju je ogromnim dijelom zaslužan upravo on, posveti svojim starim obvezama. Višedesetljetni koncertni majstor Minhenske filharmonije već nas je oduševio u solističkim nastupima sa Zagrebačkim solistima, a nakon Jerčićeva odlaska gotovo da nije bilo prirodnijeg i boljeg izbora za motivaciju i mentorstvo mladim glazbenicima unutar sastava Solista budući da je i sam kao vrlo mlad glazbenik nastupao u Ansamblu. Publika koja je u proteklih nekoliko sezona bila veliki adut Ansambla, na otvaranju sezone ipak je malo zakazala budući da se vrhunska razina muziciranja glazbenika iz redova Solista može uvrstiti u koncertne sezone mnogo većih glazbenih središta s kojima se često uspoređujemo. Ako pak usporedimo recepciju publike i njeno posjećivanje ovakvih vrhunskih glazbenih događaja, doći ćemo do bolne realnosti koja u velikoj mjeri nije dovoljno vrednovana u domaćim krugovima, pa čak i iz redova kolega glazbenika, kojih bi u gledalištu trebalo biti mnogo više.

    Marc Coppey i Zagrebački solisti, foto: © Mirko CvjetkoBilo kako bilo, zanos i polet Zagrebačkih solista na otvaranju isijavao je iz svakog pokreta gudala glazbenika na pozornici u interpretaciji djela Amanda Ivančića, Josepha Haydna, Lars-Erika Larssona i Petra Iljiča Čajkovskog. Klasično oblikovani prvi dio koncertnog rasporeda zračio je lakoćom i prozračnošću zvuka bilo da je bila riječ o sporim ili brzim stavcima. Upravo su brzi stavci Ivančićeve Simfonije br. 9 u G-duru oduševljavali lakoćom pokreta i sjajno izbalansiranom tonskom slikom, koju je, naravno – uz pomoć vrhunski spremnih glazbenika, odlično oblikovao Coppey stavljanjem violončela i kontrabasa u sredinu ansambla. U Haydnovu Koncertu za violončelo i gudače u C-duru, br. 1 još smo se jednom oduševili činjenicom kakvog sjajnog glazbenika Zagrebački solisti imaju u svom umjetničkom voditelju Marcu Coppeyu, koji je tonski suvereno i svirački briljantno dominirao interpretacijom, dok je ansambl sjajnom pratnjom bio savršena glazbena kulisa raskošnim događanjima u solističkoj dionici.

    Kontrabasist Mario Ivelja, dirigent Marc Coppey i Zagrebački solisti, foto: © Mirko CvjetkoMario Ivelja, najdugovječniji još uvijek aktivni član Zagrebačkih solista, svojim je solističkim nastupom u Concertinu za kontrabas i gudače, op 45, br. 11 Larsa-Erika Larssona otvorio drugi dio večeri. Tonski sugestivan i strastven u iznošenju svoje solo dionice, Ivelja je djelu zasigurno udahnuo individualni pečat po kojem je odavno poznat i prepoznat kao vrhunski solist. Večer vrsnog muzicirianja okrunila je interpretacija Serenade za gudače u C-duru, op. 48 Čajkovskog. Majstorski koncipirano djelo velik je ali i slastan zalogaj za izvođače, premda svoj najbolji okus daje pod prstima vrhunskih glazbenika koji žele duboko proniknuti u glazbu. Svima onima koji to nisu imali prilike čuti može biti žao jer su prisutni svjedočili zvukovnoj raskoši, nesputanom zanosu muziciranja, vrhunskom oblikovanju glazbenog materijala – jednom riječju, prazniku za uši u interpretaciji tog remek-djela Čajkovskog. Bila je to briljantna prezentacija Zagrebačkih solista, koji su samo dan kasnije bez ikakvog straha mogli nastupiti pred zasigurno iznimno senzibiliziranom pariškom publikom.

    © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 12. listopada 2012.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Zvonimir
Bajević

kritike