Cage i Debussy

7. sezona ciklusa Cantus & Lisinski: L'après-midi d'un Cantus, Cantus Ansambl, dir. Adriano Martinolli d'Arcy, solist: Filip Fak, klavir, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, 22. listopada 2012.

  • Adriano Martinolly dArcy, arhivska fotografija, www.martinolli.com

    Posljednja skladba na koncertu otvaranja ovosezonskog ciklusa Cantus Ansambla bio je Preludij za poslijepodne jednog fauna Claudea Debussyja „skladba-prekretnica u glazbi 20. stoljeća“ kako ju je okarakterizirao Debussyjev učenik Pierre Boulez. Skladba se uvjetno može smatrati programnom jer joj je za nadahnuće poslužila Mallarméova pjesma. Faunove snove u Debussyjevu glazbenom ruhu za komorni je ansambl obradio Benno Sachs. Zavodljiva uvodna tema rabi se na sve strane, a svakom vjernom slušatelju Trećega programa Hrvatskog radija najavljuje popodnevnu nedjeljnu emisiju Poslijepodne jednog skladatelja. Dakako uvodna tema Preludija za poslijepodne jednog fauna bila je još jedan izazov ili gušt za izrazitu sugestivnost flautista Danija Bošnjaka.
    arhivska fotografija, www.martinolli.com
    Cantus Ansambl specijaliziran za glazbu 20. i 21. stoljeća, možda je bio prvi koji je svojim koncertima počeo davati ponekad i poetične naslove. Danas se ta praksa pridijevanja naslova koncertima postala vrlo razgranata, ako ne i obvezna, a s različitim je dosezima poprimila ponekad i karikaturalne oblike. Prvi ovosezonski koncert Cantus Ansambla nazvan je L'apres-midi d'un Cantus, a to je poslijepodne, odnosno večer, osim obrade Debussyjeve skladbe za lijepu završnicu, zapravo bila posvećena stotoj obljetnici rođenja američkog skladateljskog revolucionara, slikara i mislioca Johna Cagea, skladatelja koji je kao gost zagrebačkog Muzičkog biennala osvajao neposrednošću, šarmom, ljubavlju prema ljudima i gljivama, a u svojim glazbeničkim razmišljanjima i nekonvencionalnom stvaralaštvu ispitivao je granice zvuka, granice nepostojeće apsolutne tišine na dragoj nam kuglici zemaljskoj.
    Filip Fak, arhivska fotografija, pousamobor.hr
    Pod vodstvom efikasnog dirigenta Adriana Martinollija d'Arcyja, rođenog u Trstu, međunarodnog školovanja i umjetničke karijere, izvedena su tri Cageova djela. Na stanovit način u kratkom koncertnom vremenu bio je to i presjek njegova zanimljiva stvaralaštva koje je svojedobno u ispitivanju zvuka i u vremenu i u prostoru izazivalo kontroverzne reakcije. Danas, nakon svemogućnih iskustava suvremene glazbe, to zacijelo više ne bi bilo tako. Glazba za puhačke instrumente iz 1938. godine još slijedi trostavačnu formu, recimo tako, standardna koncerta. U svakom je stavku važna druga kombinacija solista. U prvom je to trio za flautu, klarinet i fagot, u drugom duet za obou i rog, a u trećemu kvintet za flautu, obou, klarinet, rog i fagot.

    Bila je to prilika solistima Cantus Ansambla za međusobno osluškivanje koje se moglo shvatiti i kao cilj skladbe. Nevjerojatno, ali slično kao i u kasnoj Cageovoj skladbi Thirteen. (Trinaest), u nizu Cageovih skladbi imenovanih prema broju izvođača koji se skupljaju i poslije razilaze. U tom odlasku s podija Thirteen je možda izdaleka podsjetio na gestu daleko starije Haydnove Simfonije rastanka. Puno je posla svih mogućih tehnika sviranja klavira kao harfe ili udaraljki tupa zvuka Cage zadao solistu u Koncertu za klavir i orkestar iz pedesetih godina, ali je ostavio i puno slobode u improvizaciji u njegovu neobvezujućem gustišu. Tu je slobodu izbora maštovito znao iskoristiti i spretni i spremni solist Filip Fak u suradnji s angažiranim Cantus Ansamblom.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. listopada 2012.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike