Opojni optimizam

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: Uz 20. obljetnicu smrti Brune Bjelinskog, dir. Alan Bjelinski, solist: Anđelko Krpan, violina, KD Vatroslav Lisinski, 15. studenoga 2012

  • Simfonijski orkestar HRvatske radiotelevizije, arhivska fotografija

    Ugledni hrvatski skladatelj akademik Bruno Bjelinski (Trst,1909 – Silba,1992) bio je jedan od najpopularnijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Iako je bio doktor prava, glazba s kojom se zarazio već od malih nogu postala mu je „jednom od najvećih radosti koju čovjek može doživjeti“. Tu je radost rado dijelio s glazbenicima za koje je pisao, publikom, ali i sa svojim studentima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je i sam izučio skladateljski zanat u razredima Blagoja Berse i Franje Dugana. Svoje je studente učio ne samo tajnama kontrapunkta i polifonije, nego i sasvim praktičnim, ljudskim kvalitetama života, družeći se s njima i izvan nastave srdačnim razgovorima uz kave, kolače, ili na izletima u planinama. Dragocjeni su to bili i nezaboravni prijateljski susreti .

    Opus Brune Bjelinskog vrlo je bogat i raznovrstan s nekoliko antologijskih djela standardnog repertoara. Spomenimo tek Divertimento za komorni orkestar, opere za djecu Pčelica Maja i Petar Pan, Koncert za klavir i orkestar, Suitu iz Korkyre za orkestar, cikluse vokalne lirike ili komorna djela. Dvadeseta godišnjica njegove smrti prigoda je da se nizom koncerata posveti više pažnje njegovom stvaralaštvu. Simfonijski orkestar HRT-a obilježio je tu obljetnicu dostojno i upečatljivo. Dirigentsko vodstvo povjereno je skladateljevu darovitu sinu Alanu Bjelinskom (Zagreb, 1964), koji je u svojoj dirigentskoj karijeri svojevremeno surađivao i s tim orkestrom. Za ovu iznimnu prigodu odabrana su tri ranija djela iz bogata opusa njegovog oca, nastala sredinom prošloga stoljeća.
    Alan Bjelinski, arhivska fotografija
    Divertimento za komorni orkestar i Prva simfonija – Simfonija ljeta vjerno su ogledalo skladateljeva prepoznatljiva izraza, određenog pitkim stilom neoklasicizma, dok Koncert za violinu predstavlja nešto ozbiljniju i manje zahvalnu literaturu i nije repertoarno djelo. Stoga je bilo zanimljivo njegovo ponovno otkriće. Već su prvi taktovi neodoljivog, briljantnog Divertimenta uveli u opojno ozračje optimizma i u čarobni svijet vedrine protkane živom motorikom, dojmljivom melodikom i toplom lirikom, a vehementna i temperamentna dirigentska gesta potakla je glazbenike na visoku razinu koncentracije i oduševljenja, jer Bruno Bjelinski je skladao prirodno, razumljivo i blisko svima, i interpretima i publici, usprkos tada aktualnoj avangardi, koju nije podnosio.

    Anđelko Krpan, arhivska fotografijaU obilju koncertnih djela Brune Bjelinskog (a napisao je jedanaest koncerata za razne instrumente) posebno mjesto zauzima Koncert za violinu i orkestar (1952), koji je već iduće godine dobio 2. nagradu HGZ-a, kao zanimljivo djelo, s naročito vrijednim drugim i trećim stavkom, u kojem je autor želio pokazati dobro poznavanje violinske tehnike (jer je i sam počeo prvo učiti violinu kod svoje tete, poznate pedagoginje violine prof. Marijane Schön). Budući da je to djelo tehnički iznimno zahtjevno, nije ni čudo da nakon prve javne izvedbe 1958. sa solistom Josipom Klimom uz Zagrebačku filharmoniju Koncert nije izvođen. Stoga je to bila prilika za njegovu rehabilitaciju, ne samo javnom izvedbom, nego i studijskom snimkom. Ugledni solist Anđelko Krpan (1967), poznat po brizi za hrvatsku glazbenu baštinu, savjesno je prionuo poslu, tako da je njegova interpretacija bila nadasve studiozna i muzikalna, unatoč prigušenom tonu u odnosu na zvučniji orkestralni korpus. Bolji dojam, kako u skladateljskom, tako i u interpretativnom pogledu pružio je drugi stavak Largo s prekrasnom intimnom i toplom lirskom temom, kao i završni scherzozni Allegro vivace s opširnom kadencom i vedrom virtuoznom Kodom na kraju.

    Slično ozračje kao na početku večeri, ponovilo se i na kraju, s odličnom izvedbom Prve simfonije – Simfonije ljeta (1955), sjajne trostavačne intimne priče o mijenama raspoloženja dvoje zaljubljenih, okruženih ljepotama prirode. Priroda, u kojoj je skladatelj znao punim plućima i s oduševljenjem uživati, tako je sočno, radosno i iskreno našla odraza u njegovim tonovima, harmonijama i briljantnoj orkestraciji. U drugom stavku Andante sostenuto, do izražaja je došla i lijepa kantilena koncertnog majstora Sergeja Evseeva. Bio je to vrhunac lijepe i sjećanjima natopljene koncertne večeri posvećene uspomeni na nezaboravnog profesora i skladatelja Brunu Bjelinskog.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 17. studenoga 2012.
    Bruno Bjelinski

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...