Zabavljanje s najrazličitijim aspektima glazbe

7. sezona ciklusa Cantus & Lisinski: Cantus Bacchanale, Cantus Ansambl, dir. Berislav Šipuš, solisti: Srebrenka Poljak, klavir, Lidija Horvat Dunjko, sopran, Ivana Srbljan, mezzosopran, Stjepan Franetović, tenor, Ivica Trubić, bariton, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 26. studenoga 2012.

  • Cantus Ansambl, arhivska fotografija

    Drugim ovosezonskim koncertom Cantus Ansambl zaintrigirao je velik broj poklonika Nove glazbe, što je najbolje ilustirala fino ispunjena Mala dvorana Lisisnki. Koncert je naslovljen Cantus Bacchanale prema skladbi Johna Cagea za preparirani klavir i plesačicu Bacchanale, i ovaj je puta kao i pred dvije sezone pod nazivom Theater Cantus, podsjetio na nenadmašno poigravanje, izvrtanje i prodrmavanje postojećih glazbenih kanona koje su radili skladatelji avangardnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Treba ipak naglasiti kako je spomenuta Cageova skladba premda nastala još 1940., već pokazivala odlike koje će kasnije mnogi sljedbenici avangarde prigrliti – među ostalim slobodan, improviziran tijek skladbe, poigravanje sa zvukovnošću instrumenata i snažna povezanost s izvanglazbenima aspektima poput pokreta ili mimike. U Bacchanaleu je Cage preparirao klavir kako bi u tadašnjem nedostatku prostora za instrumentarij udaraljki probao nadoknaditi tu manjkavost, dok je ples uklopio kao često neizostavni element svojih skladbi, koje su svoj smisao tražile u mnogo širim kontekstima. Srebrenka Poljak svoju je verziju prepariranja klavira napravila na zvučno dosta jednostavan način, koji se s koreografskom interpretacijom Milka Šparembleka u izvedbi plesačice Ive Vitić Gameiro stopio u umjetnički homogenu i snažnu cjelinu, koju su spomenuti umjetnici odlično oblikovali.

    Berislav Šipuš, arhivska fotografija, foto © Vedran PengaCageovu ostvarenju u prvom je dijelu koncerta prethodila izvedba dviju skladbi Györgyja Ligetija Aventures i Nouvelles Aventures za 3 pjevača i 7 instrumenata, koje su svojevrsna paradigma kako je na istovremeno radikalan, komičan, muzikalan, apsurdan i ozbiljan način moguće oblikovati snažna umjetnička ostvarenja, koja i danas jednako intrigiraju publiku i rastežu granice glazbe. Skladbe su nastale između 1962. i 1965. godine i počivaju na ideji imaginarnog govora koji je lišen bilo kakva značenja, no artikulirane, često pretjerane i prengalašene mimičke geste, kao i široka paleta ljudskog izražavanja u dionicama troje pjevača itekako ima daju smisao. Sopranistica Lidija Horvat Dunjko, mezzosopranistica Ivana Srbljan i bas Ivica Trubić svoje su dionice i uloge oblikovali s iznimnom ekspresivnošću i sjajno pripremljenim tonskim materijalom, pa su interpretacije tih skladbi izazvale oduševljenje prisutnih.

    Glazbenici Cantus Ansambla na čelu s maestrom Berislavom Šipušom bili su na visini zadatka, baš kao i u posljednjoj točki programa, kantati Liebestraum za tenor i 14 instrumentalista Silvija Foretića prema pjesmi Tadeusza Rozewicza. Djelo je to koje je prošlo put nekoliko transformacija u kojima je kao interpret-pjevač sudjelovao i sam skladatelj, pa je posebnost ove izvedbe bila u tome da je prvi put nije izvodio Foretić, nego tenor Stjepan Franetović. Glazba, koja već svojim naslovom citira slavnu Lisztovu klavirsku skladbu, a kasnije i u samom djelu citira neke dijelove – pleše i poigrava se motivima ozbiljne i zabavne glazbe. Svojim ponekad prenaglašenim afektiranjem u solističkoj dionici koja trivijalizira ulogu ostarjelih kućanica Foretićevo djelo bilo je idealan zaključak Cantusova igranja i zabavljanja s najrazličitijim aspektima glazbe, a koje su tako specifično i nezaboravno svojim djelima utjelovili Cage i Ligeti.

    © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 28. studenoga 2012.

Piše:

Zvonimir
Bajević

kritike