Neujednačen koncert s velikom zvijezdom

Elīna Garanča i Ho-yoon Chung, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, dir. Karel Mark Chicon, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 21. siječnja 2013.

  • Ho-yoon Chung, Elīna Garanča, Karel Mark Chichon i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: www.lisinski.hr/article.php?id=83

    Konačno dočekasmo sustavno najavljivanu Elīnu Garanču! Sa svojim partnerom, južnokorejskim tenorom Ho-yoon Chungom pod ravnanjem svoga supruga, britanskog dirigenta Karela Marka Chichona uz sudjelovanje Simfonijskog orkestra HRT-a održala je dugo očekivan i dva puta odgađani koncert. Počelo je malo neuobičajeno – nije bilo dovoljno programskih knjižica jer ih je, kako smo obaviješteni i kako u njima piše, tiskano samo 400 komada! Nakon dobrodošla repertoarnog osvježenja – uvertire operi Ruslan i Ludmila Mihaila Ivanoviča Glinke izašla je na podij odjevena u jednostavnu elegantnu zelenu haljinu ljepotica operne scene, proslavljena letonska mezzosopranistica Elīna Garanča. Suvereno je otpjevala ne odviše zahtjevnu ariju Ivane iz opere Djevica Orleanska Petra Iljiča Čajkovskog. Slijedilo je neugodno iznenađenje – Federicova tužaljka iz Arležanke Francesca Cilee – koje nam je priredio njezin prosječan, intonativno nesiguran partner, tenor Ho-yoon Chung.
    Ho-yoon Chung, Elīna Garanča i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: www.lisinski.hr/article.php?id=83
    Kad već Elīna Garanča nije odabrala repertoar po kojemu je postala slavna, kao primjerice ariju Sekstusa iz Mozartova Titusa u kojemu nas je nedavno oduševila u Live in HD prijenosu iz Metropolitana, ili koloraturnog Rossinija, zanimala nas je glasovita arija Dalile Mon cœur s' ouvre à ta voix koju vrlo dobro poznajemo u odličnim interpretacijama naših umjetnica, isto tako međunarodna ugleda. I tu je Garanča pokazala sve svoje velike kvalitete ali i ograničenja. Njezin je glas ugodan, posve ujednačen, besprijekorno vođen i pažljivo kontroliran, intonacija savršena, pridržavanje notnog teksta uzorno, muzikalnost naglašena. Ali nema boju glasa za Dalilu i ne raspolaže dobrim dubokim registrom. Garanča pokušava taj nedostatak ublažiti, ali on je prisutan. Donji su joj položaji blijedi i nedorečeni. Pritom gubi na intenzitetu interpretacije i ostavlja nas ravnodušnima. Nakon standardno dobro izvedena bakanala iz Samsona i Dalile došli su Bellinijevi Capuleti i Montecchi. Sjećamo se sjajnog Garančina Romea s prijenosa iz Covent Gardena. Šteta da nije otpjevala obje njegove arije različitih vokalnih zahtjeva nego se upustila u duet s partnerom koji nije ni približno njezinih kvaliteta. Takva disproporcija umanjila je dojam njezina učinka u ulozi za koju je razvidno da je njezina. Tenor se dodatno iskazao kad se i u belkantu uspio raspasti.
    Karel Mark Chichon, arhivska fotografija
    U drugi dio koncerta Garanča je došla u isto tako lijepoj i elegantnoj crvenoj haljini, prikladnoj španjolskom ugođaju djela koja su se trebala naći na programu i odlomcima iz Bizetove Carmen, u kojima se nije poštovao dramski redoslijed pa je prije izvedena arija o cvijetu a zatim séguedilla. U ariji o cvijetu Ho-yoon Chung je dao svoj najbolji prilog. Garanča je prikazala suvremenu, odmjereno i profinjeno zamišljenu i tako donesenu Carmen kakvu smo upoznali na prijenosu Live in HD (tada joj je partner bio Roberto Alagna). Ne mislim da je završni duet iz Carmen prikladan za izvedbu na koncertu, pogotovo kad dvoje solista tako enormno različitih pjevačkih i fizičkih kvaliteta počnu glumiti!

    Sve bolji Simfonijski orkestar HRT-a bio je vrlo dobar sudionik koncerta. I više od toga! Šteta da je njime ravnao prosječan dirigent koji nije imao što reći pa tako nije bolje iskoristio sav njegov potencijal.  

    Nakon završenog službenog dijela koncerta došao je prvi dodatak i njegov najbolji dio: u romanci Carceleras iz zarzuele Laj hijas del Zebedeo Ruperta Chapija  Garanča je briljirala i fascinirala. Tu je bila svoja, dala je svoje najbolje i potpuno oduševila. Tako je okrunila svojih tek nešto više od dvadeset solističkih minuta. Ostalo su, naime, bili dueti. A nakon tog blistavog dodatka slijedio je, prema mom mišljenju, umjetnički nesporazum: napolitanska canzona Non ti scordar di me u dva glasa i napitnica iz Traviate, s mezzosopranskom Violettom i bez zbora. Ali publiku je to diglo na noge! Sic!

    Vrijedilo je vidjeti i čuti Garanču uživo da se poslože kockice i sve stavi na pravo mjesto.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. siječnja 2013.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...