Pravo glazbenika na vlastiti barok

59. koncertna sezona Zagrebačkih solista: dir. Marc Coppey, solisti: Monika Mauch, sopran, Marc Coppey, violončelo, Hrvatski glazbeni zavod, 4. veljače 2013.

  • Violončelist Marc Coppey i Zagrebački solisti, arhivska fotografija, foto: © Mirko Cvjetko

    Novi voditelj Zagrebačkih solista, violončelist Marc Coppey ima i dirigentskih ambicija. Čini se da je u Solistima našao dobar poligon za vježbu. Ipak, još je veliko pitanje hoće li obrazac koji je Zagrebačkih solistima nekih davnih generacija priskrbio svjetsku slavu pod vodstvom Antonia Janigra još jednom uspijeti. S vremenom mnogi instrumentalisti – kako se ambicije o solističkoj karijeri tope i karijera se ne čini potpuno pouzdanom – iskušavaju svoje dirigentske snage ako im se pruži prilika. Osim u rijetkim slučajevima to je upitan, gotovo kocarski ulog. Priliku da bude i violončelist i dirigent Marc Coppey, u najranijoj mladosti dobitnik nagrada na međunarodnim natjecanjima i navodni Rostropovičev ljubimac, svoju je priliku našao. Coppey ima i druge brojne preporuke: suradnju sa znamenitim dirigentima, solistima, brojne nastupe u uglednim dvoranama. No na još jednom koncertu u ciklusu Zagrebačkih solista u Hrvatskom glazbenom zavodu, trećem u sezoni, nije bilo zgorega uživo provjeriti sve te preporuke iz redovito pomno urešenih umjetničkih biografija.

    Repertoarno se koncert sastojao od djela baroknih majstora uz uvod trostavačne Simfonije za gudače u e-molu Carla Philippa Emanuela Bacha, kasnije se pokazalo vrlo utjecajnog, premda ne i vrlo razglašenog sina Johanna Sebastiana, djelu skladatelja koji već u pretklasičnom dobu itekako najavljuje nove pravce. Poslije je to nazvano osjećajnim stilom. Večer posvećena baroku i pretklasici na suvremen se način blago dotaknula toliko prisutnih saznanja o povijesno obaviještenoj izvedbi. U narasloj produkciji sastava koji takav pristup njeguju, javlja se i konfekcijska proizvodnja, a uspješno su se počeli švercati i oni koji s nekolicinom usvojenih formula koji brzajući u nedogled prodaju sve i svašta. Ali to je druga priča. Napokon, valja reći da i glazbenicima odgojenim drukčije ne treba odreći pravo na uvid u svoj barok. Crijevne žice, posebni luk gudala, limeni puhači bez ventila ipak se ne čine presudnima u razumijevanju.

    Na suvremenim glazbalima koncert Zagrebačkih solista se na svoj način dotaknuo toliko preferiranih saznanja o povijesno obaviještenoj izvedbi. Kao da kažu da i glazbenici odgojeni ponajprije na klasičnom i romatičarskom repertoaru imaju pravo na svoj barok. To usrdno nastoje pokazati uza velik trud u promjeni artikulacije i osobitu potporu Pavla Mašića na orguljama i čembalu. Na programu je, uz spomenutu Simfoniju za gudače u e-molu Carla Philippa Emanuela Bacha, bio i Concerto grosso za gudače i continuo u g-molu, op. 6 Georga Friedricha Händela. Marc Coppey bio je solist definiranog i moćnog tona i autoritativne izvedbe u Vivaldijevu Koncertu za violončelo, gudače i continuo u c-molu, jednog od rjeđe izvođenih u opusu više od dvadeset majstorovih koncerata za violončelo.

    Nije moguće egzaktno dokazati, ali se činilo da Coppey u svojoj drugoj ulozi dirigenta pomalo glumi inerpretacije starije glazbe na način prepisan s raznovrsnih snimki što je danas postala opća bolest mladih dirigenata željnih afirmacije. Najsvjetlije trenutke večeri priredila je njemačka sopranistica Monika Mauch koja je zamijenila najavljenu Ivanu Lazar. Posebna posvećenost baroknoj glazbi u izobrazbi i važni nastupi još uvijek ne osiguravaju razumijevanje no iznimno izražajna Monika Mauch, pokretljiva i lijepa glasa i njezina posvećenost to opovrgavaju. Neke barokne vokalne vratolomije nikada ne koristi kao promociju glasovnog viruozitet nego im podaruje osobit smisao, baš kao i u najljepšim afektivnim sporim dijelovima, izražajnim recitativima, plijeneći u primjernom tumačenju teksta i karaktera glazbe. Bilo da je riječ o Händelovoj antifoni Salve Regina ili Vivaldijevu motetu In furore iustissimae irae.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 6. veljače 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike