Snaga svevremene umjetničke istine

Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Michele Mariotti, red. Michael Mayer

  • Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi Rigoletto, dir. Michele Mariotti, red. Michael Mayer, foto: MetOpera/ Ken Howard

    Rigoletto
    u Las Vegasu šezdesetih godina prošloga stoljeća? Naposljetku, zašto ne? Kad je Verdi birajući sadržaj za svoju novu operu posegnuo za dramom Le roi s’ amuse (Kralj se zabavlja) Victora Hugoa, posve sigurno nije ga zanimao francuski kralj Franjo I. Da ga je on zanimao, opera bi posve drukčije izgledala. François I. bio je prevažan europski suveren pa bi mu pristupio drukčije. On ga je zanimao isključivo kao primjer razuzdana vladara koji kraljuje na sjajnom dvoru, okružen pratnjom prijetvornih dvorjana s obveznom dvorskom ludom i djevojkama koje su se svakoga dana zavodile kako bi ugodile kratkom zanosu moćnika. U tom svijetu Verdija je privukao lik dvorske lude Tribouleta kojoj je promijenio ime u Rigoletto prema francuskom glagolu rigoler, što znači bučno se smijati.
    Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi Rigoletto, dir. Michele Mariotti, red. Michael Mayer, foto: MetOpera/ Ken Howard
    Dvorska luda na kraljevskim dvorovima bila je vrlo važna osoba, najčešće s nekom tjelesnom manom, vrlo inteligentna i obrazovana. Jedina je smjela vladaru reći i ono što se nitko drugi nije usuđivao. I dok je sam vladar dvorsku ludu redovito uzimao u zaštitu, dvorjanici su se s tim ljudima šalili na najstrašnije načine. Verdi je taj lik još bolje razradio, dao mu je upravo shakespearovsku dimenziju. Rigoletto je višeznačan. Živi za kćerku, jedinu zraku svijetlosti u svom tužnom životu. Pokreće ga neizmjerna ljubav i nježnost prema njoj ali i mržnja prema moćniku kojemu služi. Prezire njegove, uvjetno rečeno, dvorjane, mrzi ih. Vođen je ljubavlju i mržnjom, ali i snažnom željom za osvetom. U neprekidnoj je borbi sa samim sobom. Franjo I., Vojvoda od Mantove ili lasvegaski boss, svejedno, on je tu sporedan lik. Glavni je Rigoletto.

    Tu je koncepciju sjajno proveo američki kazališni i filmski redatelj, dobitnik nagrade Tony, Michael Mayer. Imao je protagonista Željka Lučića, koji je prihvatio tu nit vodilju najnovije metropolitanove operne premijere i svojim iznimnim kvalitetama proveo je u djelo. Mayer i Lučić unijeli su golemu novost u samom fizičkom predstavljanju lika. Nikakav šepavac, grbavac, smiješno odjeven lakrdijaš nego naizgled posve običan čovjek, a u nutrini vulkan raznolikih i pomno skrivanih osjećaja. Lučić je pjevački izrazio sav taj psihološki kompleksan emotivni svijet, najprije u iznimno dojmljivo interpretiranom monologu Pari siamo. Učinio je svoj lijep verdijanski glas, besprijekoran legato, vođenje fraze u širokom luku, vladanje bogatom paletom dinamičkih nijansi i vrhunsku muzikalnost, podatnim oruđem u crtanju tog velebnog lika. Pjevačko ostvarenje upotpunio je uvjerljivom scenskom igrom koja je izvirala iz glazbe. Bio je to rijetko cjelovit lik koji je živio na sceni punim životom snažne umjetničke kreacije.
    Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi Rigoletto, dir. Michele Mariotti, red. Michael Mayer, foto: MetOpera/ Ken Howard
    Uz njega je bila isto tako vokalno-scenski snažna, vrhunska Gilda Diane Damrau. Sve što smo rekli za Lučića vrijedi i za nju. Teško je sjetiti se kad smo posljednji put čuli tako pjevačko-tehnički savršeno, ali i savršeno izražajno pjevanje dvoje umjetnika! Njihovi dueti bili su trijumf pjevačkog umijeća, izraz najdubljeg osjećanja glazbe i dubokog, iskrenog poniranja u lik. Piotr Beczala kao Vojvoda bio je u njihovoj sjeni. Najbliži im je bio odličan Štefan Kocán u ulozi Sparafucilea, a Oksana Volkova kao Maddalena i Robert Pomakov kao Monterone (djelomice hendikepiran odjećom arapskog šeika) nisu bili toliko dojmljivi. Zbor i orkestar Metropolitana muzicirali su izvanredno, kao uvijek, a mladi talijanski dirigent u usponu, 34-ogodišnji Michele Mariotti jasno je pokazao što znači osjećati Verdija. Uvažavajući ono što je skladatelj želio i zahtijevao, suvereno je i s punim poznavanjem pristupio djelu. Uzorno je vodio izvedbu – a Rigoletto je veliki kamen kušnje za dirigenta.

    Na takvoj izvrsnoj glazbenoj osnovi Mayer je dao svoje redateljsko viđenje tog remek-djela operne literature. Lasvegaski casino bio je ružan u boji – ali zar nije ružan cijeli taj svijet oko Rigoletta? Pa i on sam? Lijepa i čista u tom kartaško-kockarskom ambijentu pića i droge samo je Gilda, koju Rigoletto ljubomorno čuva. I zato je ona odjevena u nebesko plavu boju. Šarenilo crveno-zeleno-žarko žutih boja je Las Vegas iz toga vremena u kojem vlada kicoški Vojvoda. I tu doista ništa ne može biti lijepe vanjštine kad ništa u nutrini nije lijepo (scenografkinja Christine Jones, kostimografkinja Susan Hilferty). Odlično su riješeni prizor Rigoletta i Sparafucilea i Rigolettov monolog. Zanimljiva je ideja zamjene liftova u otmici Gilde. Treći čin je izvrstan. Zanemarimo onu polugolu ženu koja se, ne znam zašto, pojavljuje na njegovu početku. Prizor oluje je sjajno riješen u punom suglasju scenskih efekata s glazbom.
    Metropolitan u Lisinskom: Giuseppe Verdi Rigoletto, dir. Michele Mariotti, red. Michael Mayer, foto: MetOpera/ Ken Howard
    I što je u svemu najvažnije, pjevači su mogli pjevati i interpretirati, nisu nosili nepotrebne predmete ili radili nepotrebne pokrete, nisu skakali po sceni ili se penjali i silazili po stepenicama, ili ležali na podu. Kao redatelj mjuzikla na Broadwayu Mayer predobro poznaje scenske zakonitosti, zna da su u krajnjoj liniji pjevači oni koji nose predstavu. I zato im je omogućio da pjevaju i interpretiraju bez opterećenja i da je doista nose. I nosili su je na radost njemu i nama.

    Premda u Mayerovoj režiji ima detalja koji se ne moraju prihvatiti – kao što ima i onih sjajnih – premda se ne treba nužno složiti s mjestom i vremenom odigravanja radnje – jedno je nepobitno: nakon ovoga Rigoletta redateljski pristup toj operi bitno će se promijeniti. Pogotovo kad je o samom naslovnom liku riječ. Tko će se usuditi vratiti ga u dosadašnji vizualni scenski stereotip?

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. veljače 2013.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...