Različitost raznolikih dometa

Spektakli u CineStaru: Royal Opera House, Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, dir. Robin Ticciati, red. Kasper Holten

  • Royal Opera House, Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, dir. Robin Ticciati, red. Kasper Holten, foto: © ROH / Bill CooperRoyal Opera House, Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, dir. Robin Ticciati, red. Kasper Holten, foto: © ROH / Bill Cooper

    Evgenij Onjegin
    je vrlo specifična opera. Ne postavlja toliko tehničkih zahtjeva ali traži atmosferu, ugođaj, kako kolokvijalno običavamo reći, poseban štimung. To se vrlo rijetko postiže i kod dobrih izvedaba a ova iz Covent Gardena sigurno ne ulazi u red najboljih. Sve je u njoj manje više profesionalno bilo u redu, ali nije bilo onog nečega bez čega Onjegin nije Onjegin. Mladi britanski dirigent talijanskog podrijetla Robin Ticciati (1983) korektno je vodio izvedbu i u muzičkom je smislu zadovoljio, ali nije uspio postići specifičnu boju te partiture. Samo je po sebi razumljivo da su orkestar i zbor odlični ansambli uvijek na visokoj razini.
    Royal Opera House, Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, dir. Robin Ticciati, red. Kasper Holten, foto: © ROH / Bill Cooper
    Danski redatelj Kasper Holten (1973), umjetnički ravnatelj Kraljevske operne kuće, mnogo je htio ali malo postigao. Ideja da povremeno uvodi mlade plesače kao Tatjanu i Onjegina, koju nije konzekventno provodio nego mjestimice koristio, samo je zbunjivala i smetala. Osobno, svidjela mi se zamisao da za vrijeme poloneze prikaže Onjeginov život. Iako, naravno, rado bismo vidjeli otplesanu raskošnu polonezu. Scena je tu i tamo dobro djelovala ali su boje bile pretamne (zbora) i prenapadne (Tatjanina crvena haljina). Nevjerojatno je kako su svi bili neukusno odjeveni! A posve je neumjesno i nemilosrdno prema pjevaču pustiti Lenskog da mrtav leži sprijeda na sceni od dvoboja pa do kraja opere.
    Royal Opera House, Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, dir. Robin Ticciati, red. Kasper Holten, foto: © ROH / Bill CooperRoyal Opera House, Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, dir. Robin Ticciati, red. Kasper Holten, foto: © ROH / Bill Cooper
    Sve bismo to i zanemarili jer nije revoltiralo, da su tumači glavnih uloga bili izvrsni. A nisu. Ne zaboravimo, praizvedba opere bila je na moskovskom Konzervatoriju, što znači da je Čajkovskom bilo važno da protagonisti budu mladi ljudi. Ne mislim da bismo trebali gledati početnike, ali ipak, dob protagonista u ovoj operi nije nebitna. Bugarska sopranistica Krassimira Stoyanova (1962) jedina je znala što su Puškin i Čajkovski i posve je usvojila Tatjanu. Lijepo je pjevala, profinjeno muzicirala i uvjerljivo igrala. Ali malo je previše prešla dobnu granicu lika, barem u prvom dijelu opere. Ugledni britanski bariton Simon Keenlyside (1959), nezaboravni Hamlet iz Metropolitana, imao je preduvjete da ostvari Puškinov lik s glazbom Čajkovskog koji njemu kao Englezu, koji zacijelo dobro poznaje opus lorda Byrona, ne bi trebao biti stran. No on se nervozno rastrčavao po sceni, bio je preglumljen a ni glasovno nije u vrhunskoj formi. Tenor Pavol Breslik korektno je otpjevao Lenskog, fizički je odgovarao liku ali je u njemu bilo premalo poezije. Korpulentni bas Peter Rose također je korektno otpjevao kneza Gremina kao što je i Elena Maximova bila decentna Olga.

    Ukratko, predstava muzički korektna (što se od Covent Gardena i očekuje), scenski dvojbena, a što je važnije, bez prave atmosfere lirskih prizora Puškina i Čajkovskog.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 28. veljače 2013.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...