Kraljica instrumenata ozvučila dvoranu

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Vladimir Kranjčević, solist: Pavao Mašić, orgulje, KD Vatroslav Lisinski, 24. siječnja 2013.

  • Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, foto: Dario Njavro, www.hrt.hr

    Tko kaže da se u Lisinskom ne sviraju hitovi? Upravo je hitom (klasične glazbe) započeo prvi ovogodišnji koncert Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića. Široj publici vrlo poznat i omiljen Adagio u g-molu Tomasa Albinonija u verziji za gudački ansambl i orgulje, svojom je popularnošću i tajanstvenošću plijenio ne samo pozornost slušatelja, nego i znanstvenika. Tako se većina njih u konačnici složila da slavni Adagio autorski pripada talijanskom muzikologu Remu Giazottu, koji je na temelju Albinonijeva glazbenog ulomka kojega je svojedobno pronašao, skladao to djelo i objavio ga (tek) 1958. godine. Dalo bi se reći da su ga simfoničari interpretacijski mogli i bolje dotjerati, no ipak, publika je uživala u tom glazbenom uvodu u nešto zahtjevniji koncertni program.
    Vladimir Kranjčević, foto: Dario Njavro, www.hrt.hr
    Majstorski ciklus u kojemu Simfonijski orkestar HRT-a između ostaloga predstavlja i podsjeća na lepezu djela hrvatskih skladatelja, redovito inkorporirajući njihova poznata i manje poznata simfonijska djela u svoj program, svakako je vrijedan prinos očuvanju i promicanju hrvatske glazbe te rijetka prilika za slušanje nekih (tehnički ili glazbeno) zahtjevnijih skladbi. Uslijedio je tako Koncert za orgulje i orkestar – Memento!... Stjepana Šuleka iz 1974. godine. Kao dirigent, glazbeni pedagog, komorni glazbenik i naposlijetku, glasoviti skladatelj, Šulek je nesumnjivo imao veliki utjecaj na hrvatsku glazbu. Glazbenim izrazom je, kako je govorio, nastojao oblikovati i izreći univerzalne poruke kao svojevrsne pozive za spas čovječanstva. Unatoč svom, često tradicionalno označavanom, glazbenom opusu, Šulek je i temelj na kojemu su kasnije stasale generacije hrvatskih skladatelja suvremene glazbe.

    Misija predstavljanja djela hrvatskih skladatelja 20. stoljeća današnjoj publici ovisi uvelike o interpretu, njegovom glazbeničkom habitusu i uopće osobnosti, posebice ondje gdje izostaje afinitet prema toj i takvoj glazbi, što u izvedbi Šulekova Koncerta, svakako nije bio slučaj. Naprotiv, riječ je o glazbenom eruditu, u cijelosti formiranom glazbeniku, umjetniku i suvremenom humanistu u liku orguljaša Pavla Mašića. Svi koji su iole upoznati s njegovom biografijom složit će se da ovi epiteti nipošto nisu pretjerivanje. Već za studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (orgulje i čembalo) pokazao je širok interes (pa čak i muzikološki) za sve aspekte glazbe i njezina izvođenja i proučavanja, na što se nadovezalo bogato obrazovanje i profesionalno usavršavanje te suradnja sa brojnim glazbenicima, ansamblima i najistaknutijim čembalistima današnjice. Mnogobrojne nagrade, kako one kojima ga je nagradila domaća umjetnička struka, tako i one na inozemnim natjecanjima, također ga svrstavaju među najafrimiranije glazbenike mlađe generacije. Osim osobna izvođačkog uspjeha, uz pedagošku djelatnost na zagrebačkoj Akademiji, nedavno osnivanje studentskog baroknog ansambla samo je još jedna u nizu pohvalnih umjetničkih inicijativa tog glazbenika.
    Pavao Mašić, , foto: Dario Njavro, www.hrt.hr
    U Koncertu za orgulje i orkestar, kojega je skladatelj i namijenio tada novoizgrađenim velikim orguljama Koncertne dvorane Lisinskog nadimak kraljica instrumenata zaista je prikladan. Naime, orgulje su ovdje predstavljene u svoj svojoj zvučnoj raskoši, a tako je bilo i u ovoj interpretaciji, bilo da je riječ o solističkim dijelovima, dijelovima kada su zvučno implementirane u orkestar ili primjerice oni koji su u dijalogu s limenim puhačima. Skladatelj je svoju utemeljenost i vjeru u glazbenu tradiciju upisao i u ovo djelo, umećući glazbeni motiv B-A-C-H, kao poznati glazbeni hommage velikome Johannu Sebastianu Bachu, u završnom stavku Koncerta.

    U drugome dijelu koncerta slušali smo Treću simfoniju u Es-duru, op. 55 Ludwiga van Beethovena, poznata podnaslova Eroica. Crtica u programskoj knjižici koja citira samog skladatelja koji je predlagao da se ovo djelo sluša na početku koncerta, „dok su uši publike svježe, a ne već umorne od druge glazbe“ imala je u konačnici smisla jer, bez obzira na prethodnu pauzu, uživanje u ovom djelu bio je ipak herojski zahtjev postavljen pred publiku, a promjene tempa već na početku prvoga stavka i slične zamjerke tijekom izvedbe zasigurno nisu bile od pomoći.

    © Karolina Rugle, KLASIKA.hr, 26. siječnja 2013.

kritike

najavljujemo...