Izvrsni glazbenici

Ciklus Molto Cantabile: Hrvatski slavuji iz Berlina i Züricha, Evelin Novak, sopran, Krešimir Stražanac, bas-bariton, Cornelis Witthoefft, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 2. veljače 2013.



  • U sklopu hvale vrijedna koncertnog ciklusa Koncertne direkcije Zagreb Molto Cantabile, koji predstavlja hrvatske operne pjevače, Hrvatski glazbeni zavod ugostio je učenike glasovite hrvatske operne dive Dunje Vejzović u povodu 20. obljetnicu pedagoškog djelovanja umjetnice – sopranisticu Evelin Novak i bas-baritona Krešimira Stražanca te njihova korepetitora te večeri, Cornelisa Witthoeffta za klavirom.

    Bogat i zahtjevan program otvorile su tri pjesme Richarda Straussa u izvedbi Evelin Novak, mlade i perspektivne, ali i već hvaljene hrvatske sopranistice. Svojedobno najmlađa studentica Sveučilišta za glazbu i izvođačke umjetnosti u Grazu, studij je nastavila u Stuttgartu, gdje je diplomirala u klasi prof. Dunje Vejzović. Kao solistica Njemačke državne opere Unter den Linden u Berlinu, Novak je ostvarila mnoge zapažene operne nastupe, a u sezoni koja slijedi predstoje joj brojne značajne uloge na matičnoj sceni. U njezinom smo snažnome, punom i, dalo bi se reći, netipičnom sopranskom karakteru u prvom dijelu koncerta uživali još i u dvjema pjesmama iz opusa 30 Dore Pejačević, Na gondoli Ivana Zajca te Roži Luje Šafraneka Kavića. Gracioznim fraziranjem, podcrtavanjem pjevnosti tekstovnog predloška, prožetošću klavirske dionice i linije glasa bačeno je novo svjetlo na to djelo većini malo poznata skladatelja hrvatske moderne.

    Stalni solist Opere u Zürichu, Krešimir Stražanac, ubrzo nakon završetka studija na Visokoj školi za izvođačke umjetnosti u Stuttgartu stekao je reputaciju perspektivna pjevača, kako u područjue opere, tako i u Liedu, oratorijskom dijelu opusa Johanna Sebastiana Bacha, te osobito u umjetničkoj popijevci. Unatoč bolesti, publici nije uskratio potpuni umjetnički doživljaj, pa su se neki u šali pitali kako li zvuči kada je u punoj formi. Klavirska pratnja pjevački zanesena Cornelisa Witthoeffta, inače i Stražančeva profesora, podcrtala je sugestivnost i karaker u interpretaciji pjesama Dore Pejačević, posebice u Malom Radojici.

    Drugi dio koncerta otvorio je dvama pjesmama iz rane stvaralačke faze Arnolda Schönberga, Dank i Abschied op. 1, iz 1898. godine. Iako ekspresivnošću uvelike različite od onoga što se smatra pravim vrhuncem skladateljeva opusa, svojom iscrpnošću, pomalo ekstravagantnim klavirskim dijelovima, kao i donekle kantatnim karakterom Schönbergove pjesme svakako plijene pozornost slušatelja, a odlična interpretacija samo im je pridala još veći umjetnički značaj.

    Čuli smo zatim i ariju Magde iz 1. čina Puccinijeve opere Lastavica. Nakon dviju francuskih arija, arije Sancha Panze iz komične opere Don Quichotte Julesa Masseneta te arije Micaële Je dis que rien m'épouvante iz opere Carmen Georgesa Bizeta, uslijedila je Pjesma stranca iz 2. čina operete Gasparone Carla Millöckera u kojoj je Stražanac ponudio niz toplih, lirski ispjevanih fraza, bogatim nijansiranjem postigavši profinjen, a zahvaljujući svijetlom timbru na visokim tonovima, na trenutke i tenorski zvuk.

    Punim, snažnim i za sopranski glas, prilično tamnim, suverenim glasom Evelin Novak izvela je ariju Rosalinde iz 2. čina operete Šišmiš Johanna Straussa. Na kraju koncerta oboje umjetnika našli su se zajedno na pozornici, te poznatom duetu Bess, You Is My Woman iz opere Porgy i Bess američkog skladatelja Georgea Gershwina dodali izvjesnu dozu profinjenosti, klasične ljepote belcanta. Bio ih je užitak čuti pjevati zajedno, no možda bi se moglo reći da ova točka čak i nije bila nužna, ma koliko publika uvijek iščekivala, pa makar i kao dodatak, ovaj i slične poznate duete. Programu koji je predstavilo to dvoje odličnih pjevača i nije bio potreban, no bili bismo ih voljni slušati i dalje, pa je i ovu izvedbu publika dočekala s odobravanjem.

    Unatoč izvrsnim glazbenicima, zadovoljnoj publici i uopće odličnom koncertu, malu manu pronalazimo u slušatelju inače pomoćnom materijalu – programskoj knjižici. Naime, premda je lijepo opremljena, kako grafički, tako i dodatnim materijalima, nedostajali su joj osnovni podaci o skladateljima i glazbi koja se izvodila. Neupitno je da su te informacije svakako potrebne, a ovakvi naizgled sitni propusti velikoj organizaciji i značajnoj inicijativi nepotrebni.

    U nadi da ćemo hrvatske slavuje iz Berlina i Züricha čim prije slušati i u domaćim opernim kućama, dodajmo još da će dvojac Stražanac-Witthoefft hrvatska publika imati prilike ponovo čuti na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje će praizvesti nova djela koje upravo za njih pišu Anđelko Klobučar i Krešimir Seletković.

    © Karolina Rugle, KLASIKA.hr, 4. veljače 2013.

kritike