Autentično iskustvo

Hrvatski barokni ansambl: L'amour tendre, l'amour cruel, umjetnički voditelj Pavao Mašić, Hrvatski glazbeni zavod, 24. veljače 2013.

  • Hrvatski barokni ansambl na koncertu L amour tendre, l amour cruel, foto: © Mirko Cvjetko

    Koncertom naslovljenim L'amour tendre, l'amour cruel Hrvatski barokni ansambl dao je svoj prinos mjesecu zaljubljenih. Francuski naslov također je uputio na francuska djela iz koncertnog programa kojime su skladatelji tijekom osamnaestog stoljeća na svoj način dali obol nježnoj i okrutnoj ljubavi. Uglavnom se radi o kantatama. One su u to vrijeme funkcionirale poput mini-opera, a njih je obično izvodio nevelik barokni ansambl. Tako je na ovom koncertu Hrvatski barokni ansambl nastupio u svom komornom izdanju, a predstavljali su ga violinistica Laura Vadjon, sviračica flaute traverso Ana Benić, umjetnik na violi da gamba Domen Marinčić te čembalist Pavao Mašić koji je ujedno bio i umjetnički voditelj. Sastav je glasom upotpunila sopranistica Monika Cerovčec, koja je nastupala čas u ženskim, čas u muškim ulogama iz kantata francuskih baroknih majstora.

    Monike Cerovčec na koncertu Hrvatskog baroknog ansambla L amour tendre, l amour cruel, foto: © Mirko CvjetkoU koncert je uvela uvertira iz opere Pygmalion najistaknutijeg francuskog skladatelja 18. stoljeća, Jean-Philippea Rameaua. Već je to djelo pokazalo da će zvuk cijelog koncerta prije svega biti nježan i pažljivo iznesen, što nije samo rezultat sadržaja djela, nego i građe autentičnih baroknih instrumenata na kojima se sviralo. Na primjer, tijelo traverso flaute izrađeno je od drveta, pa je snagom daleko tiša, a bojom mnogo nježnija od današnje. Takvu je flautu majstorski svirala Ana Benić, a takvom se zvuku prilagodio i Domen Marinčić na violi da gambi, koji je – zbog posebnosti dionice continua – neprestano morao komunicirati s Pavlom Mašićem za čembalom a pritom, naravno, biti u toku s dionicama ostatka ansambla. Laura Vadjon je, kao i uvijek, sigurno i odlučno vodila violinističku dionicu.

    Sopranistica Monika Cerovčec pridružila se ansamblu pri izvedbi kantate Le mort de Didon (Didonina smrt) Michel Pignolet de Montéclaira te je pokazala vrlo široki raspon izražavanja najrazličitijih emotivnih stanja. Montécalireova kantata je, naime, prava mala drama – a s obzirom na odnos prema tekstu i vedru pouku na kraju dosta je slična kantati Didon (Didona) Francois Collin de Blamonta koja je izvedena na samome kraju koncerta. Između ta dva djela Cerovčec je nastupila i u ulozi Orfeja u kantati Orphée Luis-Nicolasa Clérambaulta. Tom je prilikom preuzela ulogu kastrata, koja zahtjeva nešto drukčiji način pjevanja, ali i drukčiji odnos prema ulozi. Cerovčec se prilagodila i notnom i dramskom tekstu te se na samom kraju arije široko raspjevala zaključujući djelo.

    Komorni sastav Hrvatskog baroknog ansambla između nastupa Monike Cerovčec izveo je i dvije instrumentalne skladbe koje je, međutim, resio programni karakter. Dva stavka iz Četrnaeste suite (Ordre) Francoisa Couperina nosila su naslove Zaljubljeni slavuj i Slavuj pobjednik. Upravo je u tim skladbama do izražaja došao dijalog flaute traverso (koja je očito bila u direktnoj ulozi slavuja) i čembala (koji je ptičji pjev oponašao ne samo trilerima, nego i različitim bojama dobivenima promjenama registara).
    Hrvatski barokni ansambl na koncertu L amour tendre, l amour cruel, foto: © Mirko Cvjetko
    Među instrumentalnim djelima izveden je i Peti koncert u d-molu iz zbirke Pièces de clavecin en concert Jean-Philippea Rameaua, gdje su stavci kao nazive nosili imena skladateljevih suvremenika: Antoinea Forquereya i Marina Maraisa, koji su bili virtuozi na violi da gambi  i Marie-Anne Cupis de Camargo, koja je bila plesačica u pariškoj Operi. Stavci su, dakle, bili: Fugue La Forqueray, La Cupis i La Marais.

    Zvuk je bio autentičan: nježan, pomalo prigušen, prozračan, ali opet prepun unutarnje snage koju su instrumentima davali njihovi svirači, a ona je frcala upravo u smjeru izražavanja emocija koje i jesu bile u temelju koncerta L'amour tendre, l'amour cruel. Naravno, glas je najbolje sredstvo za izražavanje ljubavi, pa je široki raspon koji se ne odnosi samo na tehniku nego i na ugođaj bio iznimno važan. A Monika Cerovčec je znala  naći ravnotežu između pozitivnih i negativnih emocija (tendre i cruel) a opet ne pretjerati u njihovom izričaju. Bila je, naravno, važna i njezina korelacija s ansamblom vrhunskih glazbenika – svestranim Pavlom Mašićem, koji je sve diskretno nadgledao, te ostalih instrumentalista, koji su svi mahom vrhunski umjetnici (Vadjon, Benić i Marinčić). U svakome slučaju, ljubavni koncert Hrvatskog baroknog ansambla bio je jedno posebno, i doista autentično iskustvo.

    © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 26. veljače 2013.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Irena
Paulus

kritike