Sedam posljednjih riječi...

59. koncertna sezona Zagrebačkih solista: dir. Marc Coppey, recitator: Rene Medvešek, Hrvatski glazbeni zavod, 20. ožujka 2013.

  • Zagrebački solisti i Marc Coppey, foto: © Mirko Cvjetko

    Maestoso ed Adagio
    , Largo, Grave, Grave e cantabile, Adagio, Lento....Sve su to do posljednjeg Presto e con tutta la forza oznake tempa i načina za Haydnovih Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu, Hob. XX:2 koje je u korizmenom dobu priredio sastav Zagrebačkih solista pod dirigentskih vodstvom Marca Coppeya uz Renea Medvešeka u ulozi recitatora na svom četvrtom koncertu u sklopu sezone u Hrvatskom glazbenom zavodu. Franz Joseph Haydn zapisuje da nije želio zamoriti slušatelje sa sedam polaganih stavaka, a zna se da je riječ o jednom od tri korifeja Prve bečke škola, skladatelju kojega je Franjo Kuhač strasno želio posvojiti, zbog mjesta rođenja svakako gradišćanski pohrvatiti. Sedam posljednjih riječi Haydn je skladao prema narudžbi za crkvu u španjolskome Cádizu, u doba kočija zemljopisno daleko, barem iz perspektive dvora Esteházyjevih gdje je godinama službovao. Sedam posljednjih riječi pretvorio je u devet stavaka isprva misleći na veći gudački sastav. One su uokvirene uvodom i na kraju potresom završnoga stavka na riječi I kamenje razvali se, i grobovi se otvoriše.

    Rene Medvešek, recitator na koncertu Zagrebačkih solista, foto: © Mirko CvjetkoUređeno klasicističko doba donijelo je i svojstvenu skladateljevu umjerenost u izvanjskim manifestacijama, ali i bogatstvo sadržaja za pomnije i, u konkretnom slučaju, vrlo zadovoljne slušatelje. Zagrebački solisti su, premda je bila riječ o verziji za gudački kvartet, op. 51, uz tekstove iz Evanđelja i komentare koje je sastavio fra Bonaventura Duda, dobar i pravi sastav prema izvornoj kompozitorovoj ideji. Predvođeni Marcom Copeyem, relativno svježe angažiranim inozemnim violončelistom (kao da ih u nas nedostaje), umjetnikom koji se prigodno i nadobudno želi predstaviti i kao dirigent. Za sedam riječi, odnosno konciznih rečenica René Medvešek bio je prava osoba za nenametljivo, a toliko pristuno i intenzivno iznošenje teksta. Podsjetimo redom: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“, „Danas ćeš biti sa mnom u raju“, „Ženo, evo ti sina“, „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, „Žedan sam“, „Svršeno je“ i „U tvoje ruke Gospodine, predajem duh svoj“.

    Glazbu nakon toga na lijep je način znao iznijeti respektabilni gudački sastav Solista, ujednačena tona i finoga balansa svirača koji se međusobno osluškuju. Marc Coppey svesrdno se potrudio da sve bude dobro uređeno. Doduše repetitivno kratkoga daha i misli upućene, figurativno rečeno, u perspektivi sljedeća četiri takta. Lijepo i uredno, no bez suvišnog opterećivanja dramaturgijom posebnoga djela, dramaturgijom za koju bi se moglo okladiti da je za stvaranja mišljena i zacijelo postoji. Usred sve te fino brušene izvedbe malih koraka, cjelinu je bilo teško razotkrivati

    © Maja Stanetti. KLASIKA.hr, 22. ožujka 2013.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Maja
Stanetti

kritike