Potresno djelo

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: Korizmeni koncert, dir. Vladimir Kranjčević, solisti: Valentina Fijačko, sopran, Jelena Kordić, alt, Domagoj Dorotić, tenor, Marko Mimica, bas, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 27. ožujka 2013.

  • Korizmeni koncert Zagrebačke filharmonije 2013.

    Više je godina, a i koje desetljeće, trebalo da se koncerti uoči Uskrsa ne zovu uskrsnim. Jesu li tome pridonijele brojne primjedbe iz medija ili su naprosto novopečeni vjernici iz glazbenih institucija ponešto i shvatili, teško je reći, a sada više nije bitno. Napokon su uskrsna glazbena događanja primjereno postala korizmenima pa i za agnostike, one nježne definicije za nevjernike, koji ipak poštuju provjeru i red. Tako je nakon Stajaše Majka / Stabat Mater Gioacchina Rossinija u zagrebačkoj katedrali slijedla i Stabat Mater Antonína Dvořáka na korizmenom koncertu Zagrebačke filhamonije. Stara, potresna sakvenca stoljećima je izazov kompozitorima, uključujući pokojim stavkom i one dvadesetoga stoljeća poput Francisa Poulenca.

    Izvedbu velebna Dvořákova djela s vokalnim solistima i Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić s najboljim je namjerama predvodio neumorni i uvijek prisutni Vladimir Kranjčević. Kao iskusni zborski dirigent u Dvořákovoj Stabat Mater pomalo je zanemario predano svirajuću Filharmoniju punu mladih vještinom i znanjem opskrbljenih svirača godinama bez šefa-dirigenta, svirača prepuštenih vlastitu umijeću. Masivni Zbor i Orkestar i – zvukovni razmjer bio je poremećen u korist broja članova Goranovaca. To je za zborskog lisca ipak stara i nebrojeno puta ovjenčana strast. Veliki zborski amaterski sastav s puno smisla za zaokružen ton i odnos među dionicama, bez vikanja umjesto pjevanja, čemu znamo često biti svjedoci, savjesno je i efikasno pripremio Luka Vukšić. Izvođači su stavljeni pred velik izazov i uvijek se može reći da je trebao koji pokus više, a i nešto snage predvoditelja za muzičku misao čiji domet ide dalje od jedne fraze i efekata između tihog i glasnog ovlaš prepisanih sa snimki ili fortissima kojem se kao za gradnje Kineskog zida ili socijalističkih radnih akcija daje previše maha, primjerice u posljednjem stavku, Quando corpus morietur. Ta još nismo oglušili. Nasreću!
    Vladimir Kranjčević
    Kvartet solista također je imao puno posla. Odlično, ali bi se kolokvijalno moglo reći da im zadano još nije potpuno sjelo. Uvijek isti sjaj sopranistice Valentine Fijačko s osobitim osjećajem za suradnju više ne može pogriješiti. Iskazala se i Jelena Kordić kao svijetli navodni alt, koji boji dublje tonove. Od Marka Mimice, solista berlinske Državne opere, u solo-stavku moglo se očekivati više uvjerljivosti od uredno pročitane dionice, dok je vrsni tenor Domagoj Dorotić, odličnog dosluha s partnerima, ponegdje težio silovitosti. Ranija napomena o kojem pokusu više nije na odmet. Onako – da se stvari s dobrim predispozicijama i izborom izvođača, što je Vladimir Kranjčević uvijek besprijekorno znao, same po sebi uz dobru pripremu u izvedbi majestetična i potresna Dvořákova djela još bolje poslože.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 29. ožujka 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...