Nedostatak dirigenta

59. koncertna sezona Zagrebačkih solista: dir. i solist Marc Coppey, violončelo, Hrvatski glazbeni zavod, 17. travnja 2013.

  • Zagrebački solisti i MArc Coppey, arhivska fotografija, foto: © Mirko Cvjetko

    Peti ovosezonski koncert Zagrebačkih solista održan 17. travnja u HGZ-u u suradnji s umjetničkim ravnateljem, dirigentom i solistom na violončelu Marcom Coppeyom (1969) predstavio je djela Ive Maleca, Roberta Schumanna i Antona Brucknera, a mjesto koncertnog majstora iznimno je preuzeo violinist Martin Draušnik, zamijenivši Sretena Krstića, zauzetog turnejom u Japanu. Mala barokna studija Ive Maleca bilo je jedino djelo programa izvorno namijenjeno komornom gudačkom orkestru, dok je Koncert za violončelo i orkestar u a-molu, op. 129 Roberta Schumanna izveden u inačici s gudačima, a Gudački kvintet u F-duru, Wab 112 Antona Brucknera umnožen je većom skupinom od četrnaest gudačkih glazbala.

    Mala barokna studija suvremenog hrvatskog skladatelja Ive Maleca (1925), nastala prije više od pola stoljeća, bila je lijep neoklasični uvod u taj romantični program kao rano djelo skladano 1958. u rodnom Zagrebu nakon studija kompozicije na Muzičkoj akademiji u razredu Mila Cipre, a prije konačnog odlaska u Pariz, koji će mu promijeniti umjetničke svjetonazore i usmjeriti ga po uzoru na Igora Stravinskog konkretnoj i elektroakustičnoj glazbi. Lucidnim evociranjem na barokni stil, posebice na Treći brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha Malec u tri karakteristična stavka Riccordo brandenborghese, Sarabanda i Toccatina otkriva iznimno poznavanje skladateljskog zanata i talent u pronalaženju vlastita puta prema tadašnjem suvremenom glazbenom jeziku.

    Marc Coppey potaknuo je ansambl prema nadahnutoj i živoj izvedbi, a slično je bilo i s izvedbom Gudačkog Kvinteta u F-duru Antona Brucknera, vrhunskog djela posvećenog vojvodi Maxu Emanuelu Bavarskom. Dodavši gudačkom kvartetu još jednu violu, autor je dobio puniji zvuk, a Zagrebački solisti su pojačali dojam u proširenom sastavu, impresivnom izvedbom posebice u prekrasnom Adagiu s plastično izdiferenciranim dionicama, naročito u sonornim i sugestivnim violama. Marc Coppey pokušava voditi Zagrebačke soliste po uzoru na slavnog Antonija Janigra, ali kao dirigentu mu to ne uspijeva najbolje. Ansamblu je nedostajalo plemenitosti tona i kompaktnoga zvuka, prvenstveno u prvim violinama.

    Marc Coppey prvenstveno je vrstan čelist i njegova je izvedba popularnog Koncerta za violončelo i orkestar u a-molu, op. 129 Roberta Schumanna bila impresivna, uz pratnju gudača, koji su u ovoj prigodi zamijenili orkestar, ali se nisu u potpunosti stopili sa solistom. Nedostajao je dirigent, jer solist je razumljivo bio usredotočen na svoju dionicu koju je izveo punim i plemenitim tonom, lijepom frazom i cjelovitosti ulančanih stavaka uz virtuoznu završnicu. Tek je u kratkim predasima dok nije svirao glumio dirigenta služeći se gudalom i naglašenim gibanjem tijela. Zato je povremeno nedostajalo međusobnog sklada dionica uz nekontroliranu i ponešto grubu forte dinamiku. U dodatku je Marc Coppey izveo lijepi Preludij iz Prve suite u G-duru za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha. Unatoč navedenim manjim nedostacima, taj lijepi romantični program sa sjećanjem na barok ostavio je vrlo dobar dojam .

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 19. travnja 2013.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike