Šetnje kroz Izložbu

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Karizmatični Krylov, dir. Dmitrij Kitajenko, solist: Sergej Krylov, violina, KD Vatroslav Lisinski, 26. travnja 2013.

  • Dmitrij Kitajenko i Zagrebačka filharmonija, arhivska fotografija

    Vrlo je standardan bio posljednji program Zagrebačke filharmonije sastavljen od djela Dariusa Milhauda, Prokofjeva i Musorgskog u najpopularnijoj orkestralnoj inačici Mauricea Ravela. Najprije Stvaranje svijeta Dariusa Milhauda čiji su naslovi za pet stavaka navedeni metronomskim oznakama, a prava su počast ranoj američkoj kulturi jazza. Stvaranje svijeta je i naziv nalik na malu šalu jer nije to nikakvo biblijsko, starozavjetno stvaranje u sedam dana, niti Haydnov oratorij nego velika posveta jazzu pa i Gershwinu koji je od spomenutog Ravela došao tražiti poduku. Navodno na njegovo svesrdno iznenađenje. Milhaudova posveta jazzu izvedena je na elegantan i umiven način francuskih parfema. Orkestar je u tome očigledno uživao zajedno sa slušateljima. K tomu je u smanjenom sstavu bio i dovoljno precizan.

    Dobar koncert na nastupu Zagrebačke filharmonije u Crvenom ciklusu je u više navrata završio pravim ovacijama. S dovoljno argumenata. Tada su vjerojatno svi zadovoljni od publike do njegovih članova. Moćni bravo iz dobro ispunjene dvorane je to bučno i bez zadrške iskazao, osobito s galerije u zadnjim redovima dvorane koji okupira mlađa publika. Nije da je nema nego je napokon dobila šansu da uđe na prepad za cijenu jedne kave kada ima praznih mjesta! Izostala je i uobičajena sviračka mistifikacija o težini programa ne bi li se svi zajedno utješili. Najmanje su dva razloga za uspjeh jednoga koncerta orkestra koji je sezonama bez šefa-dirigenta kanda su Bečka filharmonija, orkestra koji je tavorio na rubu profesionalne časti. Jedan od razloga je svakako dobra priprema. Sramota je svirati loše i bezvoljno kada na čelo orkestra dolazi stalni gost Dmitrij Kitajenko, dirigent zasluženog međunarodnog ugleda. Njegova jasna, gotovo odgojna gesta i isto tako jasna zamisao o tome što želi dobiti urodila je plodom. Samo se treba nadati da taj koncert nije izdvojeni slučaj dok se opet ne potone u bezdan bezvoljnog sviranja jer navodno dirigent nije dobar. Pomlađena Zagrebačka filharmonija zna pokazati da se može raditi kompetetno s respektabilnim ishodom, a i takozvani stari lisci se probude iz drijemeža na sigurnom mjestu. K tomu i itekako dobro plaćenom za naše nevoljne, kontinuirano krizne prilike što im je dobrim odnosima s vlastima energično osigurao pokojni šef-dirigent Vjekoslav Šutej.

    Sergej Krylov, arhivska fotografijaDrugi razlog sviračkog buđenja je zacijelo i prijetnja otvorenim tržištem koje stiže s članstvom u Europskoj uniji. Svaka audicija, nova ili kontrolna bit će otvorena svima. Konkurencija nije najmanja jer se za mjesto u simfonijskom orkestru javlja i po nekoliko stotina kandidata. Većina njih, revnih vježbača s preporukama iz dobrih škola, s natjecateljskim nagradama, odlučnih da prežive i zapetih poput puške. Sve se to pokazalo u izgleda dobitnoj kombinaciji – dirigent Kitajenko i krilatica i mi konje za trku imamo. U tome su Slike s izložbe Musorgskog i Ravela na kraju koncerta bile ogledni primjerak. A Slike s izložbe su bile posvećene skladateljevu prijatelju slikaru i arhitektu Viktoru Hartmannu. Izvorno su pisane za klavir, a u elegantnoj i znalačkoj Ravelovoj orkestraciji, kojoj se upravo zbog toga zna prigovarati da je u korist sviđanja iznevjerila elementarnu snagu izvornika, postale su pravi show off za svaki simfonijski orkestar.

    Dmitrij Kitajenko je vrlo kompetetno istaknuo dramaturgiju šetnje kroz Izložbu, pomno dozirajući boju. Pritom je pazio da ne iznevjeri ni Musorgskog niti Ravela. I u tome je uspio! Okestar je svojski odgovoraio, osobito njegov puhački dio, a i violinski je napokon dobio više od standardnog plitkog tona. Ravelova orkestralna inačica Musorgskog je idealna za paradu efekata, ali su, uz visokokoncentriranog Kitajeka koji poznaje oba skladateljska koda, zamke praznih virtuoziteta izbjegnute, a kvalitete svirača istaknute. Doduše, karakteristična monumentalnost Velikih kijevskih vrata bila je na rubu podnošljive glasnosti, ali nije prešla razumne granice.

    Sredina koncertne večeri uobičajeno je rezervirana za solistički koncert. Ovaj put vrlo zahtjevni i neizlizani Drugi koncert za violinu i orkestar u g-molu Sergeja Prokofjeva. Gnjavatorstvo filharmonijskih bombastičnih naziva je ovaj put najavilo „karizmatičnog Krylova“. A Sergej Krylov je možda karizmatičan, ali se sigurno ne razmeće lažnim sjajem. On to je za razliku od mnogo razvikanijih, a sve u kombinaciji neprijeporene vještine i iznošenja sadržaja. Bilo da je riječ o povelikoj i često metrički složenoj koncertnoj građevini Drugog koncerta Prokofjeva ili Paganinijevim dodacima koji prestaju biti čista brbljaonica razmetljiva virtuoza. Stradivarijeva violina Škotskog sveučiliša iz zbirke Sau-Wing Lam i uz dozvolu Zaklade A. Stradivari iz Cremone se podrazumijeva.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 28. travnja 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...