Praizvedba na visokoj razini

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Daniele Zanettovich, Marco Polo, dir: Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Daniele Zanettovich Marco Polo, dir: Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić

    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca iz Rijeke u suradnji s Međunarodnim centrom za umjetnost i kulturu iz Rima uz pomoć vanjske suradnice produkcije Enrice Guarini, čija je to bila i zamisao, priredilo je svjetsku praizvedbu opere Marco Polo. Libreto je prema kapitalnom djelu glasovitog svjetskog moreplovca Marca Pola (oko 1254.-1324.) – jedna priča kaže da je rodom iz Korčule – Il milione (Milijun) sastavio Fabio Ceresa a glazbu je skladao Daniele Zanettovich. Otkrivanje novih svjetova, vječna potraga za novim spoznajama – o čemu i Polov suvremenik Dante (oko 1265.-1321.) pjeva u svojoj Božanstvenoj komediji u XXVI. pjevanju Pakla (...ma per seguire virtute e conoscenza...već vam je krepost tražiti i znanje) – jedna je od najsnažnijih pokretačkih životnih sila. Ceresa je uzeo isječak iz Polova sedamnaestogodišnjeg boravka na pekinškom dvoru moćna Kublaj-kana (1215-1294), unuka još slavnijeg Džingis-kana, koji u mnogo čemu korespondira sa sadašnjicom. Političke intrige, prodor druge vjere, u ovom slučaju kršćanske, na daleke prostore, izdaja, vječni sukob između dobra i zla, ubojice koje se navodi da likvidiraju neprijatelje, političke ili vjerske – sve je to i danas jednako aktualno. Ceresa je to vješto sročio u libreto koji je za razliku od mnogih libreta suvremenih opera vrlo koncizan i poštuje zahtjeve operne dramaturgije: jasnoću i preglednost.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Daniele Zanettovich Marco Polo, dir: Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić
    Ugledni tršćanski skladatelj Daniele Zanettovih (1950) za vječnu je temu skladao glazbu koja će svojom prijemljivošću operu učiniti dostupnijom. Dobitnik niza važnih nagrada, veliki znalac i umjetnik istančana glazbenog ukusa, Zanettovich je, poglavito u orkestraciji, vrlo rafinirano pleo splet motiva koji neodoljivo podsjećaju u prvom redu na Puccinija, osobito na njegovu Turandot, što se teško moglo izbjeći jer se radnja odigrava u istom ambijentu, ali i na Respighija pa i francuske impresioniste. No zašto bi to bio nedostatak?! Dapače, to je očit znak da je skladatelj iskreni stvaralac koji se ne povodi za pomodnošću nego glazbu crpi iz sebe, iz svoga vlastitog emotivnog i misaonog svijeta ne obazirući se na vanjske utjecaje. I, što je možda još važnije, razvidno je da Zanettovich zna da skladanju opere valja pristupiti ne samo kao skladanju glazbenog djela nego glazbeno-scenskog djela, što nikako nije isto. I učinio je to vrlo dobro, sa znanjem i talentom.

    Predstava je još jedna u nizu dobrih realizacija riječkog opernog ansambla predvođenog autoritativnom i znalačkom rukom dirigentice Nade Matošević Orešković, u kojima se sljubljuju glazbena i scenska komponenta u cjelinu respektabilnog dometa. Osobito je bogato zvučao orkestar u kojemu je Zanettovicheva partitura blistala svom svojom profinjenošću. Svi su solisti, na čelu s Vedranom Šimić u ulozi kanove kćeri Alanije, bili na visokoj profesionalnoj razini, spomenimo samo Valdisa Jansonsa u naslovnoj ulozi, Sinišu Štorka kao Kublaj-kana, Branka Robinšaka kao Argona i Ambru Vespasiani u ulozi zle dvorjanice Bolgane, koja kompletnoj glazbeno-scenskoj umjetnici, što talijanska gošća nesporno jest, pruža veće mogućnosti kreacije. Zapažen je bio nastup Anemarije Knego u ulozi Anđela i Blagoja Nacoskog kao Aeda. Lijepo je zvučao talijanski jezik Tonija Plešića u govornoj ulozi Starca s planine. Pouzdan je bio i nastup zbora koji je uvježbao Igor Vlajnić.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Daniele Zanettovich Marco Polo, dir: Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić
    Redatelj Ozren Prohić ostvario je svoju riječku režiju, što drugim riječima znači da se držao dramaturške okosnice i nije radnju opterećivao često nepotrebnim detaljima pa nije bilo ničeg suvišnog. Iako siže nije klasični operni, ispričan je na klasičan način. Prohić ga je dodatno osmislio i dramski doradio poštujući nit vodilju djela. Tako je predstava režijski bila osmišljena i čista, potpuno u skladu s idejom opere i njezinom glazbom. Malo stiliziranosti nije škodilo, dapače. Uistinu je lijepo djelovala Vedrana Šimić, odjevena u krasne haljine, ljupkih pokreta, osobito ruku, što je uz njezin mek i topao sopran tako dobro priličilo liku kanove kćeri. Majstor scenografije Dalibor Laginja opet je spojio jednostavnost pravolinijskih rješenja i boja što uvijek djeluje, pa su njegova ostvarenja redovito velik prinos cjelovitu uspjehu predstave a ne samo adekvatan scenski okvir. Takva scena dozvoljava raskoš kostima – a takvi su bili uglavnom svi, koje je priredila kostimografkinja Ségolène De Witt. Koreografija i scenski pokret Maje Marjančić bili su nenametljivi, a svjetlo je oblikovao još jedan majstor, Zoran Mihanović.

    Riječka praizvedba Marca Pola primjer je kako opera može i danas zaživjeti ako zadržava specifična obilježja toga žanra. I, ako je u svim komponentama dobro realizirana.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. travnja 2013.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...