U španjolskim vrtovima

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Veliki Berezovski, dir. Pavle Dešpalj, solist: Boris Berezovski, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 10. svibnja 2013.

  • Pavle Dešpalj i Zagrebačka filharmonija

    Neobično je, bez stanke i pljeska Boris Berezovski nakon nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom i dirigentom Pavlom Dešpaljem vezao dva dodatka – Preludije poznate po njihovim nadimcima ubilježenim na kraju kompozicija: Djevojka lanene kose i Minstrei. Francuski obješenjaci i žongleri, vječno putujući kazivači poezije i prigodni skladatelji. Skladba iz zbirke 24 preludija Claudea Debussyja vedro je okončala koncert Zagrebačke filharmonije iz Plavoga ciklusa. Bio je to drugi dodatak pijanista Borisa Berezovskog nakon što se uz pomoć Filharmonije iskazao u Noćima u španjolskim vrtovima Manuela de Fallae i Koncertu za klavir u D-duru za lijevu ruku Mauricea Ravela. A sve je to bilo u drugom dijelu večeri.
    Boris Berezovski i Zagrebačka filharmonija
    Prvi dio koncertne večeri ispunila je rijetko izvođena Simfonija u C-duru Georgesa Bizeta. Simfonijsko stvaralaštvo jedva se veže uz Bizetovo ime, ali valjalo je pokušati. U njegovu opernom opusu to znači i planetarno poznata Carmen, ali sada i nezanemarivu vježbu za simfonijski orkestar koja se većinom oslanja na klasicističke zasade i naslijeđe Prve bečke škole. No Bizet uvijek zna mjeru odabira i mjeru zanata. Polagani stavak, Adagio oboi donosi posebnu, pjevačku ulogu, a zahuktali, ali i elegantni Finale pravi je izraz umivena temperamenta. Filharmonija i Dešpalj su nastojali cijeli taj mali svijet Bizetovog izleta do simfonije donijeti uvjerljivo u čemu su uglavnom i uspjeli.

    Drugi dio je uz Filharmoniju bio predviđen kao pijanistički show off: dva koncerta uz orkestar. Boris Berezovski je pijanist međunarodne karijere na prekooceanskoj liniji, vještak zapažen u najranijoj mladosti. Zaslužio je Zlatnu medalju na prestižnom natjecanju Čajkovski u Moskvi još godine 1990, a ubrzo je gostovao i u Zagrebu. Poslovna nastupa, ali i traje u žiži svjetske glazbene javnosti – Berlinska filharmonija pozvala ga je tek lani. Dug je put Berezovskog, ali nepokolebljiv, a za to je sasvim dovoljno razloga.
    Boris Berezovski, Pavle Dešpalj i Zagrebačka filharmonija
    Pratnjom De Fallinim Noćima u španjolskim vrtovima bez pretjerana se inzistiranja na šarmu stiglo tek do uredno pročitanih nota. Gusti slog orkestra ponekad je temperamentnom glasnoćom uspio nadglasati solista koji se držao navodne španjolske dvorske otmjenosti. Berezovski pristupa izvedbi s lakoćom, lijepo oblikovanoga tona, sa smislom za dramatski razvoj djela, vrlo izraženog karaktera, ali ne i prepatetično. Osobito je to došlo do izraza u Ravelovu Koncertu za lijevu ruku u D-duru, koncertu koji je skladatelj posvetio prijatelju, pijanistu Paulu Wittgensteinu koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio desnu ruku. Berezovski je s vrlo angažiranim orkestrom u razvedenoj i majstorskoj Ravelovoj orkestraciji uvjerljivo donio sumorni karakter djela. Čini se da se upravo zbog zahtjeva sviranja samo jednom (lijevom) rukom Ravelov Koncert u D-duru izvodi rijetko. Šteta!

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...