Dirigentski i solistički autoriteti

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Plemeniti zvuci roga, dir. Ivan Repušić, solist: Radovan Vlatković, rog, KD Vatroslav Lisinski, 24. svibnja 2013.; Regionalni ciklus Točka-Tačka-Pika: Beogradska filharmonija, dir. Gintaras Rinkevičius, solist: Simon Trpčeski, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 27. svibnja 2013.

  • Ivan Repušić, arhivska fotografija

    Samo tri dana dijelila su nastupe dviju Filharmonija koje se, svaka na svoj način, imaju čime podičiti. Zagrebačka filharmonija nastupila  je pod vodstvom sve uspješnijeg dirigenta Ivana Repušića koji intenzivno djeluje u Njemačkoj operi u Berlinu, zasad s dvogodišnjim ugovorom. Beogradska filharmonija, o kojoj se već odavna pronio dobar glas, gostovala je u Lisinskom u hvalevrijednoj razmijeni u Regionalnom ciklusu Točka-Tačka-Pika koji povezuje Ljubljanu, Zagreb i Beograd. Muzika je odvajkada vezana uz politiku, ma što mislili o tome. Mnogi su stradali zato što su željeli za Drugoga svjetskog rata, spašavajući koga se spasiti može, nježno se muzikom suprotstaviti usijanim ratobornim glavama, Uzalud, jer se ne tako uzalud kaže da kad oružje govori muze šute. Na glazbenom planu je pomirdba sa zanemarenim zlim sjemenom i ovdašnijm zaboravom, u tijeku. Ma što to značilo nekim sljedećim generacijama na prostoru živahnom od raspada Austro-Ugarske. Dakako, ne treba pretjerano uspoređivati na što se  nesuvislo tjera ljude da cijepljeni od populističkog zavodništva, nekim slučajem još uvijek misle.
    Radovan Vlatković, arhivska fotografija, foto: Vedran Penga
    Zagrebačka filharmonija godinama bez šefa-dirigenta zahvaljujući upravi, s gomilom dobrih i svježih svirača pati i snalazi se kako može i umije dok se ne pojavi naišli dirigentski autoritet. Na posljednjem koncertu spašavaju ih dirigent Ivan Repušić i solist Radovan Vlatković. Sigurne su to karte u nedovoljno izbrušenoj izvedbi Sunčanih polja Blagoja Berse. Unatoč efektu limenih puhača s vrha dvorane, odličnom Prvom koncertu za rog i orkestar u Es-duru Richarda Straussa i osobito Berilozovoj Fantasičnoj simfoniji. U okviru notornog simfonijskog  reperotara, Repušić je na vrlo elegantan način, koji se neće svidjeti svakome, osobito u zadnjem stavku zahuktaloga Vještičjeg sijela, ostao vjeran fakturi daleko manje negoli Berliozovoj bujnom programskom brbljanju u skladu s njegovim vremenom. Svaka čast, jer zapis ostaje, a usijane glave prolaze.  
    Gintaras Rinkevičius i Beogradska filharmonija
    Svijest o zajedništvu i međusobno osluškivanje koje po naravi treba krasiti orkestralno tijelo vehementno je pokazala Beogradska filharmonija. Adut njezina gostovanja je uz karakterno vodstvo Gintarasa Rinkevičiusa, litavskog dirigenta međunarodnog ugleda od domaćih mu baltičkih zemalja do švedskog Malmöa, Glasgowa ili Novosibirska. Drugi adut iz rukava bio je Simon Trpčeski, makedonski pijanist bez prepreke i izrazitog muzikaliteta u dijalogu s orkestrom u rijetko (teško je dokučiti zašto) izvođenom Četvrtom koncertu za klavir i orkestar u g-molu Sergeja Rahmanjinova. Možda zahtjevan izvođačima i slušteljima? I slušatelji s podugim stažem bi možda mogli posvjedočiti da su ga prvi put čuli uživo. I to kako! Relevantno s orkestralne i solističke strane u živom i karakternom dijalogu. 
    Simon Trpčeski i Beogradska filharmonija
    Koncert je počeo Poemom Beograd Dragutina Gostuškog, diplomskim radom svojedobno uglednog kompozitora, muzikologa i utjecajnog kritičara, svim i svačim zatrpanom simfonijskom pjesmom na tragovima romantičarskog i postromantičarskog izraza u kojoj se moralo pokazati sve što se naučilo. Velebni diplomski rad i ništa dalje od toga! Orkestralno polje se otvorilo s pripovjednom Šeherezadom Nikolaja Rimski-Korsakova. Briljantni solistički nastup koncertne majstorice predvodio je orkestar pod karakterističnim, ali i odmjereno kontroliranim vodstvom dirigenta Gintarasa Rinkevičiusa.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 29. svibnja 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...