Na putu s velikim pustolovom

Intervju: Dalibor Grubačević, skladatelj glazbe za dokumentarnu seriju U potrazi za Markom Polom

  • Dalibor Grubačević, foto: www.daliborgrubacevic.com Na dodjeli nagrada Porin, u kategoriji najboljeg albuma originalne glazbe za kazalište, film ili/i televiziju, nagradu je dobio Dalibor Grubačević za album na kojemu je izdana glazba televizijskog serijala U potrazi za Markom Polom. Tim povodom razgovarali smo s Daliborom Grubačevićem.

    Kako je uopće nastala serija?

    Znanstveno-popularni serijal od osam epizoda U potrazi za Markom Polom redatelja i scenarista Mire Brankovića, sniman je nekoliko godina. Redatelj me malo uputio: prije nekoliko godina rodila se ideja da se snimi taj serijal, pa su se nakon par godina ukazale prilike da se ona i ostvari. Htjelo se dati presjek života ljudi s etnografsko-povijesno-gospodarskog aspekta, a serijalom se prati točna ruta putovanja Marka Pola s tim da se oslanjaju na knjigu Il milione koja se i dan danas nalazi u Veneciji.

    Ovo nije glazba kakvu inače skladate. Skloniji si orkestralnoj, simfonijskoj glazbi, no U potrazi za Markom Polom je tražio drukčiji pristup.

    Pristup je svakako bio drukčiji što je na neki način bio izazov. Miro je od mene tražio glazbu koja neće smetati, odnosno tražio je glazbu koja će imati atmosfersku funkciju. Tada sam došao na ideju da radim na elektronskim instrumentima i da na sintesajzerima stvaram drone. Naime, veći dio istočnjačke glazbe bazira se na jednom tonu. Kao što u klasičnoj glazbi imate ostinato ritam koji stalno drži tempo, tako na istoku postoji drone-sound na koji se onda lijepe elementi. Znači, drone je okosnica, a instrumenti se okolo lijepe u različitim figurama i različitim tonalitetima.
    U potrazi za Markom Polom
    U svakom se slučaju radi o glazbi koju većina nas u Hrvatskoj ne sluša svaki dan, pa pretpostavljam da ju je trebalo i drugačije skladati. Jeste li se i kako pripremali na stvaranje glazbe s tim istočnjačkim štihom?

    Naravno da sam se pripremao. Istraživao sam glazbu područja kroz koja je Marko Polo prolazio. Ideja je bila da se najprije napravi ambijentalna elektronska glazba, ali i da se koriste instrumenti koji su u to doba bili svirani. Međutim, s obzirom da je bilo teško nabaviti takve originalne instrumente, odlučio sam ipak ići prema glazbi koja se danas koristi. Dosta sam istraživao: upoznao sam se s različitim ljestvicama, različitim glazbenim kulturama. Naravno, nisam u potpunosti mogao ući u to, ali sam ušao dovoljno da mogu napraviti to što sam napravio. A to je prilično široki glazbeni spektar – od Venecije, koja je u to doba bila nekakva gotika, do Kine, Vijetnama, Bornea i tako dalje.

    Kako ste došli do instrumenata?

    Nešto su mi posudili prijatelji… Vjerujte, ljudi posjeduju takve instrumente –neki ih čak imaju na tavanima, a ne znaju što imaju. Neke sam kupio, na primjer, saz i duduk. S obzirom da se tu radi o bazičnim instrumentima, nije mi dugo trebalo da shvatim po kojem sistemu rade, tako da sam sâm svirao duduk i neke udaraljkaške instrumente. Ono što nisam mogao, to je odsvirao jedan moj prijatelj udaraljkaš. Naravno da bi najbolje bilo da smo koristili prave Irance, Indijce, Kirgistance, ali s obzirom da mi nismo holivudska produkcija, morali smo se zadovoljiti s našim istraživanjima i stvarati u okvirima svojih mogućnosti. Zato i nismo ulazili duboko u etno-glazbu, nego smo stvarali okosnicu s elektronskom glazbom, pa smo na to dodavali boju tog, s našeg stajališta, etno svijeta. Dakle, kako mi u Hrvatskoj vidimo taj world music.
    U potrazi za Markom Polom
    Tko je onda svirao te instrumente? Nešto ste svirali sami, ali vjerojatno ipak ne sve.

    Do instrumentalista sam dolazio svakako: preko nekih servisa, preko interneta. Preko interneta je odsviran morin khuur, pa sam imao kombinaciju s violončelom, a sam sâm svirao duduk i saz. Udaraljke smo svirali i ja i neki moji prijatelji koji se više razumiju u taj istočnjački zvuk. Također sam imao kolege, Gordanu i Miroslava Evačića, koji se razumiju u etno glazbu, pa su mi pomogli s cimbalom. Uz njihovu pomoć napravio sam taj cimbal-štih koji postoji u Kazahstanu, u Kini i drugdje.

    Album ste sami i producirali…

    Da, potrudio sam se to isproducirati tako da zvuči što filmskije. Jer neki instrumenti, recimo tabla, nakon nekog vremena dosade, pa sam morao koristiti što više elemenata da se dobije dinamičnost. S obzirom da sam veliki pobornik orkestralne glazbe, to mi je bilo prvi put da sam radio glazbu koju je više trebalo producirati nego svirati.
    U potrazi za Markom Polom
    Do sada ste skladali orkestralnu glazbu u kojoj ste ponekad jasno pokazivali da su vam uzor holivudski skladatelji. Međutim, ovo je sasvim drugačija glazba, drugačija čak i od etno-glazbe koja se sklada u Hollywoodu.

    Da, to je glazba sasvim drugačija od one koju koriste holivudski skladatelji, kao Hans Zimmer i Howard Shore. Što god mi čujemo od njih, oni stvaraju za igrane filmove, a stvaraju glazbu koja leži na tonici, subdominanti i dominanti, tako da se prosječni američki filmski gledatelj može uloviti za nešto. Oni ubacuju etno-elemente na okosnicu od ta tri osnovna tona. John Williams to radi s čitavim orkestrom. U filmu Sedam godina u Tibetu koristio je te ljestvice, a Yo Yo Ma mu je svirao violončelo u tom maniru, znači s puno glissanda. Za razliku od toga, moj je violončelist, Vinko Rucner, svirao ortodoksno. Nisam mu čak ni napisao note. On me pitao: „Gdje su ti note?“, a ja sam mu odgovorio: „Nemam note i nisam ti ih napisao.“
    „Kako?“
    „Vrlo jednostavno. Ti ćeš odsvirati ono što ću ja odpjevati“
    Ja sam pjevao, a on je po tome svirao. U tom trenutku se desilo nešto nevjerojatno: on je dobio upravo glissanda, jer je bio nesiguran u tonove, a baš mi je to bilo zanimljivo. Tonovi mu nisu bili točni, a upravo je to ono što morin khuur, mongolski instrument, proizvodi. On proizvodi ta lagana glissanda, portamenta između tonova, i to je specifično za tu kulturu.
    U potrazi za Markom Polom
    Gotovo se svaki broj na CD-u temelji na ležećim tonovima. Kako ste dobili taj zvuk?

    Zvuk ležećih tonova, droneova, proizveo sam s različitim sintesajzerima, različitim ambijentalnim efektima. To se zajedno izgeneriralo u jedan neponovljiv trenutak. Da sada radim, ne bi bilo isto, ne bi zvučalo kao prije mjesec-dva.

    Na albumu se u nekim brojevima pjeva. Tko je pjevao?

    Što se tiče glasova, nešto je kupljeno preko Internet servisa. Jedan glas sam ja, a kombinirao sam i s kupljenim glasovima iz Mongolije, s tim njihovim grlenim pjevanjem. Također sam izgenerirao dodatne šumove kao specijalne efekte da se osjeća putovanje, da se osjeti ambijent. Znači, kada idemo iz Venecije brodom u Korčulu, iz Korčule u Akru, pa kada se dođe u Armeniju, odnosno turski dio gdje je nekad bila armenska crkva, tamo je u seriji krasna priroda, ljeto je. U tom trenutku se i na CD-u čuju cvrčci i sve je nekako livadasto. Čuju se ptice i različiti ambijentalni zvukovi da se osjeti putovanje. Bilo mi je važno da se stalno mijenja i ambijental ispod glazbe, da se osjeti dodatni ambijent putovanja uz specijalne efekte.

    © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 11. lipnja 2013.