Konačno Wagner u Splitu

59. Splitsko ljeto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split i Hrvatska radiotelevizija: Richard Wagner, Ukleti Holandez, dir. Tonči Bilić, red. Branko Brezovac

  • 59. Splitsko ljeto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split i Hrvatska radiotelevizija: Richard Wagner, Ukleti Holandez, dir. Tonči Bilić, red. Branko Brezovac

    Trebalo je čekati pola stoljeća i dvjestotu obljetnicu rođenja autora da se u Splitu opet izvede djelo jednog od najvećih svjetskih opernih skladatelja. Doista neslavan prikaz djelovanja petdesetljetnih uprava operne kuće koja se hvali svojim dostignućima. Nesporno, bilo ih je mnogo visokovrijednih, ali to ne opravdava činjenicu da se među njima nije našao nijedan Wagner. I u tom smislu najviše je hvale vrijedan sam repertoarni potez da se napokon u Splitu izvede Ukleti Holandez. O svemu ostalome može se raspravljati. Ponajprije o mjestu izvođenja.
    59. Splitsko ljeto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split i Hrvatska radiotelevizija: Richard Wagner, Ukleti Holandez, dir. Tonči Bilić, red. Branko Brezovac
    Naravno, drugog Peristila nema i ne može biti, ali moglo bi se razmišljati o svojevrsnoj adaptaciji prostora koji stoje na raspolaganju. Dvorište HNK-a samo po sebi ima nekih prednosti, ali golema razvedenost pozornice i velika razdvojenost izvođača posve sigurno ne pridonose homogenosti glazbene izvedbe pa je cjeloviti zvučni dojam bio oslabljen. No i takav, bitno je bolji od scenskog. Ne usuđujem se izreći krajnji sud o kvaliteti glazbene izvedbe jer je tonska neusklađenost bila prevelika. Pretpostavljam da je to smetalo i samim izvođačima jer vjerujem da je Simfonijski orkestar HRT-a mogao dati više. Svježi Zbor Opere HNK-a Split (zborovođa Domeniko Briški), premda i on raštrkan, bolje se nosio s tim nedostatkom.

    Najbolje su se nosili vrlo dobri solisti, i prava je šteta, da se rapolažući s takvim pjevačima, nije ostvarila bolja predstava. Lijepih nosivih dramskih glasova borili su se i oni s objektivnim teškoćama, ali su izlazili kao pobjednici. Bilo bi bolje da im je redatelj ostavio više slobodnog prostora da razviju vlastite mogućnosti – što su oni itekako mogli – nego što ih je opteretio golemim mnoštvom posve nepotrebnih radnji i rekvizita. Kevin Short u naslovnoj ulozi i Indra Thomas kao Senta, prepušteni vlastitom doživljaju lika i adekvatnim vokalnim predispozicijama (sopranistica doduše malo teško dosiže visine ali ima krasan glas) mogli su dati mnogo više i dojmljivije izvesti on svoj monolog a oboje početak dueta. Takav protagonistički par u Ukletom Holandezu dragocjenost je koja je mogla biti bolje valorizirana. Što tek reći o redateljskoj koncepciji lika Dalanda koji je postao lik iz komične opere. Kako li se tek osjećao Luciano Batinić koji ga je pjevao u nekim drugim boljim realizacijama?! Duet između Dalanda i Holandeza postao je komični duet sa zabavljačkim završetkom! Tako je i treći protagonist ostao uskraćen u potpunom izrazu svojih velikih mogućnosti.
    59. Splitsko ljeto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split i Hrvatska radiotelevizija: Richard Wagner, Ukleti Holandez, dir. Tonči Bilić, red. Branko Brezovac
    S troje takvih vrsnih solista realizira se bolja predstava! A kada su i oni u manjim ulogama isto tako kvalitetni, mogla je to biti velika predstava. No, Branko Robinšak u ulozi lovca Erika bespotrebno je nosio sliku svog plijena i krletku s crvenim srcem (ili srcima), Terezija Kusanović odlično je ostvarila redateljsku koncepciju Mary, ali kakva je to Sentina dadilja?! Domagoj Dorotić u ulozi Kormilara bio je na sreću manje opterećen kojekakvim nepotrebnim radnjama pa je lakše nesmetano osvajao ljepotom svoga tenora. Tonči Bilić vodio je sigurnom rukom široko razvedeni izvođački aparat ostvarivši svoj udio daleko bolje od redateljskog.

    Branko Brezovac nesumnjivo je maštovit redatelj, ali ne mogu se oteti dojmu da ne poznaje zakonitosti opere (bitno različite od onih u drami), a ne bih rekla ni da poznaje glazbu, jer je mnogo toga bilo u nesuglasju s njom. Nije bilo prave razlike između norveških i nizozemskih mornara, a ona je vrlo razvidna u orkestru, prelje su bile opsjednute a ne Senta, u Holandezovu monologu nije bilo dramskih gradacija i napetosti prisutnih u glazbi, početak dueta Sente i Holandeza bio vrlo daleko od ostvarenja sna u koji bi protagonisti trebali utonuti. Bilo je toga još, jedini lijepi trenutak zbio se u trećemu činu: arioso Erika u zatvorenom trokutu, Senta i Holandez sa strane i njihove ruke koje se spajaju pa razdvajaju. To je imalo smisla.
    59. Splitsko ljeto: Opera Hrvatskog narodnog kazališta Split i Hrvatska radiotelevizija: Richard Wagner, Ukleti Holandez, dir. Tonči Bilić, red. Branko Brezovac
    Ali veći dio predstave bio je prenatrpan svime i svačime, čak je uvertira bila igrana, bilo je obilje ljudi na sceni, a još više nepotrebnih predmeta i sve se to prostiralo na beskonačno razvučenoj pozornici (scenograf Tihomir Milovac). Kostimograf Silvio Vujičić također je dao maha mašti pa je Senta sličila indijanskoj squaw, Holandez kao da je došao iz duboke prašume a Daland, debeli pijani, umrljani kapetan, teško bi mogao upravljati brodom. Sreća je da su troje protagonista i to uspješno prebrodili. I tako su unatoč, pretpostavljam dobrim redateljskim namjerama, karakteri ipak ostali nedorečeni, nisu istaknute sve nijanse koje ih oblikuju, a što je vrlo važno u suvremenom pristupu operi, mnogo važnije nego prenatrpanost suvišnim detaljima.

    Ako se s ovim uprizorenjem željelo uzvitlati prašinu, cilj je postignut. O splitskom Ukletom Holandezu će se pričati. Ali ostat će pitanje za koga je uprizoren. Vrlo dvojim da će se svidjeti ljubiteljima opere, a još manje poštovateljima Wagnera.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. kolovoza 2013.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...