Zaslužene ovacije

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Bečka filharmonija, dir. Lorin Maazel, KD Vatroslav Lisinski, 27. rujna 2013.

  • Bečka filharmonija u Lisinskom

    Zagrebačka koncertna sezoza krenula je žestoko. Ne treba ni kritizirati ni pretjerano hvaliti kada se naviknemo na standarde muziciranja koje nije samo za  rodbinu i drage prijatelje te susjede. Konja za trku ne nedostaje! Zagrebačka filharmonija odlučila je svoju novu sezonu otvoriti gostovanjem Bečke filharmonije, a takvo se gostovanje se priprema vrlo vrlo dugo. Sigurno svi znaju Bečku, ako ništa drugo, da je to ona s valcerima, polkama, kasacijama i inim pojavama u svako pospano i vjerojatno mamurno novogodišnje jutro na svim televizijama ovoga svijeta i s milijunskim gledalištem. Jako se pažljivo za taj laki program bira dirigent, a i to je prestiž. Jedan od njih je i Lorin Maazel koji je upravo s odavna svladanom perfektnom dirigentskom tehnikom prevladao svoju dosadu, ali ne i posvemašnji višak dirigentskog ega. 
    Bečka filharmonija u Lisinskom
    Koncert Bečke filharmonije svakako je zaslužio sve ovacije publike u Velikoj dvorani Lisinski. Trajale su sve dok ih dirigent Maazel nakon omiljena dodatka – Glinkine uvertire Ruslanu i Ljudmili – nije pokretom ruke raspustio i otišao na vrijeme spavati. Kažu da je to dobro učiniti prije ponoći. Nije se čuditi ovacijama jer su se glazbenici naradili. A i još uvijek je tu i takozvano živahni maestro u časnim osamdesetim godinama. Ima svoju karijeru i časnu poputbinu. Teško hoda, ali je još uvijek čudo analitičara i samouvjerenosti. Neće vas Lorin Maazel nikad pretjerano zaokupiti poput velikog zagrljaja kao što nikad i nije. No možete biti sigurni da je tekst izabranih djela pročitan kao u sređenoj apoteci.
    Bečka filharmonija u Lisinskom
    Bečani su se ovaj put mrtvo-hladno pozabavili ruskim repertoarom jer je ipak riječ o naslijeđu cijelog svijeta ponajbolje zapadne glazbe na maloj nam kuglici. Nije tu bilo nikakva pretjerivanja niti zastarjele prekomjerne patetike za kojom neki u svojim zatvorenim krugovima ozbiljno pate. Bili su tu su veliki rasponi orkestralnog zvučanja, izvrsni solisti i gudači koji teško prispodobivo predu poput mačaka, a ponekad i zagrme poput onih najvećih mačaka – lavova ili tigrova. No uvijek na neki umilni način. Nitko se ne bi okladio da je Treću suitu u G-duru Čajkovskog ikada uživo čuo. U tome je Čajkovski i baletni majstor i polifono razgovara s prethodnicima. Malo je tu i zaljuljanog valcera, a i teme s varijacijama. Ne malo, nego skup senzacionalnih i pametnih iskustava. Skup iskustava se najbolje mogo čuti u impresivnoj Šostakovičevoj Petoj simfoniji u d-molu.  Moglo bi se reći u znakovitome tonalitetu. Veliki luk ledenog Larga, rasprostrt po pustopoljinama sibirske zime, donosio je mnogo konotacija. Lorin Maazel ponešto je pretjerao s razumijevanjem svima uobičajene oznake Allegro non troppo u posljednjemu stavku pa je bilo samo troppo. Ipak je ukupno bilo respektabilno. Vjerojatno ponajviše zahvaljući impresivnoj Šostakovičevoj partituri i glazbenicima Bečke filharmonije koji se osluškuju i koji je znaju iznijeti. 

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 29. rujna 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...