Slavlje za pamćenje

8. sezona ciklusa Cantus & Lisinski: Sretan rođendan, Zygmunt!, dir. Ivan Josip Skender, solist: Zygmunt Krauze, klavir, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, 14. listopada 2013.

  • Cantus Ansambl na koncertu 14. listopada 2013., foto: facebook

    Bolje od boljega na ovojesenskom početku zagrebačke koncertne sezone. Pa si čovjek pomisli da smo stvarno glazbena metropola. Osim već uvriježenih simfonijskih ciklusa, mnogi mali i specijalizirani ansambli s pravom na iskušenje osnivaju svoje po muzejskim prostorima. K tome je sve potpuno različito u stilovima, namjerama i opredjeljenjima. Kada je o glazbenom životu riječ, čini se da nismo zaludu ušli u oštru europsku i inu konkurenciju. Violine se više ne svira udobno uvaljeno u stolice, puhači se trude štimati i postići što bolji ton, i tako naprijed i tako bolje.

    Cantus Ansambl, koji je u svom postojanju i europski pa i prekooceanski pobrao znatnu pozornost i postao vrlo cijenjeni ansambl za izvedbu glazbe 20. i još svježeg 21. stoljeća, u Maloj dvorani Lisinski počeo svoj ciklus. Odlučio ga je početi rođendanskom čestitkom poljskom skladatelju i pijanistu Zygmuntu Krauzeu. Za njegov 75. rođendan, a Krauze je bio stari i omiljeni gost Zagrebačkog muzičkog biennala. On je i osobno doputovao i iskazao se odmah na početku kao stari i duhoviti interpret za klavirom u vlastitoj kompoziciji Nightmare Tango (Tango noćne more). Dva tango-ugođaja se provlače skladbom – sentiš i divlji. Globalna pošast argentinske plesne poslastice kojoj je osobito pridonio Astor Piazolla, nije, kao što se čulo, krenula od njega. Zygmunt Krauze je to dobro i iz Poljske znao i davno prije, još krajem osamdesetih godina.
    Zygmunt Krauze, foto: mbz.hr
    Krauze propagira takozvanu homogenu, unističku glazbu bez raznolikosti. Na kraju ispada da s tom floskulom samo zavarava i privlači ili odvlači pažnju. Vrlo je zabavan ciklus One Piano Eight Hands (Jedan Pijanino i osam ruku). Pijanino mora na opće veselje četrdesetak prisutnih slušatelja biti temeljito neugođen, a pijanisti i profesionalci i oni koji su morali obligatno pohoditi satove u muzičkoj školi. Četvero ih u kapama i zimskoj odjeći tiska na dva klavirska stolca i svi se zajedno s publikom dobro zabavljaju. Ma što gospodin kompozitor duhoviti Zygmunt Krauze ledena lica propagirao kao svoje vjerovanje i načelo homogene i unističke glazbe, ona ga u živoj izvedbi temeljito opovrgava. Kao u ozbiljnoj građi Klavirskog kvinteta ili Klavirskom kvartetu s klarinetom (Quatuor pour naissance), Kvartetu za rođenje ili pak Živim slikama (Tableau vivant) za komorni ansambl u opreci dvije skupine svirača.

    Podijeljen je Cantus Ansambl u dvije skupine – navodno neugođenu i manju ugođenu, a sve je u Živim slikama koje je s s ansamblom predvodio skladatelj i dirigent Ivan Skender potaknuto uvođenjem diktature u Poljskoj početkom osamdesetih godina. Ponavljanje motiva do žive zvučne slike sumornosti. U cijelom portretu Zygmunta Krauzea za početak ciklusa Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski uz svu duhovitost i kreativnost skladateljskog rukopisa, on ne napušta naslijeđe velikih, reminiscencije Brahmsa, Debussyja i Messiaena, diskretnih citata i – poljske himne koju ovdje svi znaju kao starojugoslavensku Hej Slaveni u promijenjenoj mjeri. I sve to Krauze izvodi na originalan način što su glazbenici Cantus Ansambla, a i autor na početku svoje sezone donijeli s najvećom pažnjom i puno angažmana.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 16. listopada 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike