Pet praizvedbi hrvatskih skladatelja

Ciklus Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici: Dora Kuzmin Maković, violončelo, i Petra Gilming, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 24. listopada 2013.

  • Dora Kuzmin Maković, violončelo i Petra Gilming, klavir, foto: Marko PletikosaHrabar i originalan program priredila je vrsna zagrebačka violončelistica Dora Kuzmin Maković s čak pet praizvedbi djela suvremenih hrvatskih skladatelja nastalih upravo na njezin poticaj. Umjetnica je bila učenica Maje Virant, Valtera Dešpalja i Reinharda Latzka, a dobitnica je niza nagrada uključujući i nagradu Darko Lukić. Članica je Zagrebačke filharmonije i pedagog na Glazbenoj školi Pavla Markovca, a povremeno surađuje i s Baselskim festivalskim orkestrom kao vođa dionice violončela. Ovaj program predstavila je u izvrsnom suradnji s iskusnom umjetničkom suradnicom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pijanisticom Petrom Gilming.

    Na početku smo čuli dvostavačnu Sonatu za violončelo i klavir Frana Đurovića (1971), a u nastavku meditativnu Studiju prolaznosti Ivana Josipa Skendera (1981). Obojica autora, koji žive u Zagrebu pratili su odlične izvedbe i čestitali umjetnicama i zahvaili zadovoljnoj publici. Saksofonist i skladatelj Goran Tudor (1982) iz Splita napisao je za Doru Kratku skladbu za violončelo i klavir koja se vrti oko jednog disonantnog akorda na klaviru koji violončelo privlači i odbija. A pijanist i skladatelj Bruno Vlahek svoju je efektnu skladbu pod naslovom Fanfare – koncertnu etidu za violončelo i klavir – zamislio kao skladbu za kontrabas, ali je ona konačno prerasla u djelo za violočelo i na kraju koncerta ponovljena kao dodatak. Ivana Kiš (1979) iz Zagreba, koja trenutno živi u Izraelu u svojim skladbama često povezuje glazbu s dramom ili s vizualnim elementima. Tako je i Pismo koje je Ray J. zaboravio ostaviti nadahnuto tekstom koji je uoči izvedbe interpretirao glumac Adam Končić: „Plivam sve dalje. Tišina je. Ne čujem zvuk vode, galeb iznad mene leti u tišini. Sve je jako sporo, jako sporo, jako sporo. Zbog sporosti mome srcu treba puno vremena do sljedećeg otkucaja. Kada konačno stigne, otkucaj srca slama tišinu ogromnim zvukom. Kapi kiše padaju mi na lice. Plivam sve dalje. Most je sve manji i manji.“

    Sve su te skladbe vrijedne i zanimljive na svoj način te pružaju ne samo uvid u individualne skladateljske tehnike i inspiracije, nego omogućuju glazbenicima različite i maštovite izražajne mogućnosti instrumenata što su umjetnice znalački, virtuozno i predano predstavile publici. Koncert je završio jednim standardnim repertoarnim djelom – remek-djelom Sergeja Prokofjeva – Sonatom za violončelo i klavir u C-duru, op. 119, napisanom 1949. za slavnog violončelista Mstislava Rostropoviča. Svojom neoklasičnom, ali istodobno i modernom izražajnošću, skladba se idealno nadovezala na suvremeni program hrvatskih autora i zahvaljujući besprijekornoj izvedbi na najljepši način zaokružila taj neobičan, kvalitetan i zanimljiv koncert.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 28. listopada 2013.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike