Dubina osjećaja

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: Koncert uz blagdan Svih Svetih, dir. Ivo Lipanović, solisti: Francesca Sassu, sopran, Jelena Kordić, alt, Tomislav Mužek, tenor, Ivica Čikeš, bas, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, KD Vatroslav Lisinski, 25. listopada 2013.

  • Francesca Sassu, Jelena Kordić, Ivo Lipanović, Tomislav Mužek, Ivica Čikeš

    Izvedbom jednog od najljepših requiema glazbene literature uoči blagdana Svih svetih Zagrebačka filharmonija obilježila je 200. godišnjicu rođenja skladatelja Giuseppea Verdija i godišnjicu smrti operne primadone Nade Ruždjak. U toj prigodi orkestar je nastupio u punom sastavu, uz brojčano nadmoćan Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (oko 150 pjevača) i četiri vokalna solista – talijansku sopranisticu Francescu Sassu i domaće snage: altisticu Jelenu Kordić, tenora Tomislava Mužeka i basa Ivicu Čikeša. Izvedbom je ravnao maestro Ivo Lipanović. Takav impozantan broj izvođača u potpunosti odgovara stilu Verdijeve glazbe koja i u religioznom opusu odražava stanovitu sceničnost blisku njegovom prvenstveno opernom stvaralaštvu.
    Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić
    Verdijev Requiem nastao je 1874. godine u spomen na talijanskog književnika Allessandra Manzonija i prvi put je izveden u milanskoj katedrali na godišnjicu njegove smrti. Djelo je vrlo opsežno, u trajanju oko devedeset minuta i temelji se na latinskom liturgijskom tekstu. Jedinstveno je po dubini osjećaja i njihova umjetničkog oblikovanja kako na potresan sakralni način, tako i na svjetovni operni idiom. S tim u vezi je znakovita primjedba Bernarda Shawa da je Messa Verdijeva najbolja opera. Stoga je izbor maestra Lipanovića, uglednog opernog dirigenta međunarodne karijere bio idealan u ovoj produkciji. Njegov osjećaj za afektivni stil i dramatičnost obilježili su izvedbu tog remek-djela i impresionirali publiku.

    Orkestar je bio na visokoj razini, zbor također, zahvaljujući prvenstveno zborovođi Luki Vukšiću. Pretežito kultivirana pjevanja, ali u nekim gromoglasnim momentima ipak preforsiran (Dies irae). Kvartet solista unatoč pojedinačnim kvalitetama nije bio posve ujednačen. Bilo je mjestimičnog forsiranja visina, naglašenog tremola, intonacijskih problema. Među uspješnijim interpretacijama valja primjerice pohvaliti stavak Ingemisco za tenor solo i Confutatis maledictis (Dies irae) za bas solo i zbor, zatim uvod dionice violočela u kvartet solista Domine Jesu, Sanctus za dva zbora, Arioso za sopran solo i Dies irae za zbor (Libera me), kao i dramatsku snagu u završnoj fugi za zbor i sopran solo (Libera me).

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 30. listopada 2013.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...