Umjetnički audiovizualni doživljaj

Filmski ciklus Zagrebačke filharmonije: Fil(m)harmonija Krstarica Potemkin, dir. Krešimir Batinić, Kino Europa, 14, 15. I 16. studenoga 2013.

  • Fil(m)harmonija Krstarica Potemkin Zagrebačke filharmonije

    Filmski ciklus Zagrebačke filharmonije nije redovit poput ostalih ciklusa tog orkestra, ali kada Filharmonija daje koncerte u tom ciklusu, slušatelji se pretvaraju u gledatelje i obrnuto, a cijeli koncert postaje audiovizualnim spektaklom. Tri dana, 14, 15. i 16. studenoga, Zagrebačka filharmonija je upravo takav spektakl priredila publici koja je u kino Europa došla gledati i slušati čuveni Ejzenštejnov film Krstarica Potemkin uz glazbenu pratnju koja se, kao nekada, izvodila u živo.

    Za Krstaricu Potemkin napisan je popriličan broj glazbi najrazličitijih žanrova (vjerojatno su skladatelji bili potaknuti idejom samog redatelja, koji je predložio da se za ovaj film svakih dvadeset godina napiše nova partitura). Filharmonija je izvela Krstaricu Potemkin uz glazbu austrijskog skladatelja Edmunda Meisela, koja nije prva, ali se smatra najuspjelijom partiturom skladanom za taj film. Posebnost Meiselove glazbe (mjestimično nadopunjene odlomcima iz Šostakovičeve Pete simfonije) osjetila je i Zagrebačka filharmonija predvođena dirigentskim štapićem Krešimira Batinića. Njihova svirka bila je poletna i potpuno usredotočena na film koji je, okrenut prema filmskom platnu, jedino u potpunosti mogao pratiti dirigent.
    Fil(m)harmonija Krstarica Potemkin Zagrebačke filharmonije
    Osjećaj za dramu Ejzenštejn je nastojao prenijeti publici specifičnim načinom snimanja i specifičnom montažom, kao i osjećaj za patriotizam i za tugu i za cijeli niz drugih emocija koje su gledatelji trebali osjetiti unatoč činjenici da se zapravo radi o propagandnom filmu (ali jednom od najboljih te vrste). Gledatelji su te osjećaje gradili samo djelomično na vizualnom dojmu, a u potpunosti su ih osjetili zahvaljujući glazbi. Izvođači su se udubili u notni tekst, koji je nadrastao note zapisane na papiru, a izvedba je nadrasla čak i službenu snimku Filmskog orkestra Babelsberg, specijaliziranog za izvođenje filmske glazbe, pod vodstvom dirigenta Helmuta Imiga koji je obradio Meiselovu glazbu za restauriranu verziju Krstarice Potemkin objavljenu na DVD-u 2005. godine. Jednostavno, Potemkin nije isti kada mu je glazba zajedno s filmom snimljena na DVD ili na neki drugi nosač slike – unatoč svim mogućim i nemogućim suvremenim digitalnim tehnikama za reprodukciju zvuka.

    Iskustvo gledanja filma i slušanja filmske glazbe u živo jedinstveno je, premda nosi opasnost da bi jedna od dviju umjetnosti mogla nadvladati drugu. Međutim, živa izvedba Meistelove glazbe za Krstaricu Potemkin pokazuje da nije tako: Filharmoničari su, vođeni sigurnom rukom Batinića, u potpunosti uveli gledatelja u film. Možda na trenutke sinkronost glazbe i slike nije bila savršena (ovaj se tekst odnosi na izvedbu glazbe/projekciju filma u subotu, 16. studenoga u 19 sati) ali upravo ti mali pomaci glazbe i slike nosili su posebnu draž filmske i glazbene poetike jednog sasvim drugog i danas zaboravljena vremena. Sviranje na ruku dirigenta ionako se u američkoj filmskoj industriji smatra najnesavršenijim načinom sinkroniziranja glazbe i filma.
    Fil(m)harmonija Krstarica Potemkin Zagrebačke filharmonije
    No bilo je doista ljupko slušati kako razbijeni tanjur zvuči poput činele, kako pojačani udaraljkaški korpus bjesni prenoseći zvuk eksplozije upravo razorena kazališta, kako udarac timpana obilježava udarac sjekire o pokvareno meso i kako trubači na krstarici Potemkin doista trube, premda je svima u publici jasno da to ne čine oni, nego profesionalni glazbenici smješteni ispred filmskog platna.

    Uz izuzetan dojam o izvedbi koja se u sjećanju još uvijek proživljava kao poseban doživljaj, autorici teksta najimpresivnijom se činila filmska završnica koja prikazuje susret Potemkina s ruskom mornaričkom flotom. Ejzenštejn se i ovdje, kao i u prethodnom, još slavnijem dijelu filma, Stepenice u Odessi s nezaboravnim prizorom dječjih kolica (to je vjerojatno bila jedina filmska sekvenca u kojoj je film toliko obuzeo gledatelja da je ovaj morao zaboraviti i na glazbu i na glazbenike koji svejedno nisu prestajali svirati), oslonio na montažu kao na glavno dramaturško sredstvo filmskog izraza.
    Fil(m)harmonija Krstarica Potemkin Zagrebačke filharmonije
    U prizoru susreta Potemkina s razaračem, redatelj, međutim, nije uspio dobiti onu napetost koju je – koristeći se samo vizualnim sredstvima – dobio u prizoru masakra na stepenicama u Odessi. Ali napetost je ipak postignuta, i to zahvaljujući glazbi Edmunda Meisela. Scena susreta Potemkina i razarača bila je zapravo jedino mjesto za koje je skladatelj od redatelja dobio uputu kako skladati: Ejzenštejn je Meiselu natuknuo da bi u posljednjem filmskom dijelu bilo najbolje osloniti se na ritam. Meisel se potrudio, stvorivši od istog/sličnog glazbenog materijala iznimno dramatičan odlomak, koji nosi filmsku sliku prema vrhuncu – pobjedi Potemkina bez i jednog ispaljenog hica.

    A u zagrebačkoj izvedbi Meiselove partiture nije samo Meisel bio taj koji je pomogao Ejzenštejnovom filmu. Na novu i višu razinu podigla ga je Zagrebačka filharmonija predvođena sigurnom rukom Krešimira Batinića kojemu je ovaj projekt vjerojatno bio prvi te vrste, ali nadajmo se, ne i posljednji. Iskustvo gledanja filma i slušanja njihove izbedbe Meiselove partiture bio je doista pravi umjetnički, audiovizualni doživljaj.

    © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 18. studenoga 2013.

Piše:

Irena
Paulus

kritike

najavljujemo...