Kad allegro postane presto

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Večer francuskih skladatelja, dir. Pascal Rophé, KD Vatroslav Lisinski, 22. studenoga 2013.

  • Pascal Rophé, foto: zgf.hr

    Novo gostovanje dirigenta Pascala Rophéa u Plavom ciklusu Zagrebačke filharmonije moglo je natjerati da se o njemu promjeni mišljenje. Ili su se možda promijenile okolnosti i raspoloženje. A možda i sjećanje vara, no istaknuti francuski dirignet Rophé je s nekog ne tako davnog susreta, ostavio bolji dojam. Barem dojam stanovite otmjenosti francuskih parfema te precizna i ne odveć samoljubiva pristupa. Ili je to varka sjećanja ili se nešto doista promijenilo, barem na posljednjem zagrebačkom koncertu. Nastupio je neumjereno silovito ustrajavajući na naglim i nedovoljno glazbeno logičnim kontrastima, na dramatičnosti podržanoj glasnom dinamikom neotesana tona i neravnoteže orkestralnih skupina. Ipak se mora napomenuti da Zagrebačka filharmonija sa svojom srednjom kvalitetom nije toliko loša da se to ne bi moglo postići.

    Je li razlog da je jedino tako mogao postići ono što želi, ne treba previše nagađati. Samo, bilo je jasno da se više brinuo o tek navodnoj temperamentnosti izvedbi. Više se dirigent brinuo o dojmu nego sa slojevitijim čitanjem izabranih partitura i oblikovanjem izvedbe. Za frankofone autore, pa i kada je im je porijeklo mješovito, redovito se biraju francuski dirigenti. Ili pak oni hoće pokazati slušateljima što je takozvana izvorna izvedba potekla iz kulture u kojoj su odrasli i školovani. Jer navodno oni drugi slabije razumiju Berlioza, Francka ili Saint-Saënsa. Posljedično i, recimo, Debussyja ili Ravela. Etiketa i zabluda slabih razloga.
    Zagrebačka filharmonija, foto: zgf.hr
    Od Berliozove opere Benvenuto Cellini od 19. stoljeća je ostala živa samo uvertira koja se našla na početku večeri. Ostali dugočasni dio takozvane velike francuske opere čeka u zapećku neku dobru i strpljivu glazbeničku dušu sklonu otkrivanjima njezinih tajnih vrijednosti. A one bi, barem djelomično znajući Berlioza, mogle biti i vrlo zapetljane. Baš kakav je u 16. stoljeću bio i životni put zlatara, medaljara, kipara pa i glazbenika, putnika Cellinija. Uvećani sastav simfonijskog orkestra, umnoženih puhača ma kako bio grandiozan, ipak ne upućuje na forsiranje i grubost zvuka koji je bio proizveden svježom zagrebačkom izvedbom.

    Slijedila je rijetka i zanimljiva simfonijska pjesma Ukleti lovac Césara Francka. Kao i mnoga djela iz 19. stoljeća, njegova bujna simfonijska pjesma bila je nadahnuta literarnim predloškom, ovaj put djelom tada popularna njemačkog pisca Gottfrieda Augusta Bürgera. Zbog odlaska u lov na zapovjedani blagdan, grof posaje ukleti lovac kojega proganjaju i muče demoni i sve zle sile koje se mogu smisliti. Pascal Rophe je Franckovoj opsinoj i burnoj simfonijskoj pjesmi dodao još jačih burnih refula. Ako ćemo slušati Francka onda se radije preporuča prvi sljedeći orguljaški koncert s njegovim djelima u Zagrebačkoj katedrali.

    U drugom dijelu večeri s Trećom sifmonijom, orguljskom, Camillea Saint-Saënsa i Orekstar i slušatelji zacijelo našli na udobnijem i poznatijem terenu. Rophée je i dalje inzistirao na žestini i glasnosti koja postaje naporne i umjesto saznanja polučuje suprotan efekt – zaštitno isključivanje prijemnika. Čudno je bilo i dirigentovo shvaćanje oznake tempa Allegro moderato. U forsiranoj brzini tu moderatu nije bilo mjesta, a tako je prijelaz na Presto postao tek beznačajanim ubrzanjem. Rophéova nasilnoa šminkerska egzibicija i egzaltacija jedino se nakratko primirila u stavku, odnosno dijelu Poco adagio kada je pokazao smisao za fino oblikovanje tona i razgovjetnu strukturu. Bučnim i zvučno neotesanim efektima i puno previše maha bez ravnoteže i jasne izgradnje je opet dodavao prema kraju. Apoteoza je tada postajala više bukom nego muzikom.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. studenoga 2013.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...