Komunikativnost i pristupačnost

Zadarski komorni orkestar, dir. Ivan Repušić, solist: Andrej Žust, rog, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 25. studenoga 2013.

  • Zadarski komorni orkestar, dir. Ivan Repušić, foto: Vedran Penga

    Tradicionalnim koncertom Zadarskog komornog orkestra i njegovog šefa-dirigenta Ivana Repušića obilježen je još jedan Dan grada Zadra, 25. studenog, a i početak koncertne sezone ZKO-a. Okosnicu prosječnog koncerta ZKO-a uobičajeno čine djela baroka i/ili bečke klasike, te kao završnica skladba nekog neo-pravca 20. stoljeća; stoga je bio smion potez započeti koncert Josipovićevom Sambom da camera. No, smion potez ne mora nužno biti i najbolji odabir. Orkestar je u svom pomlađenom sastavu bojažljivo i pomalo nespretno odgovarao na Repušićeve poticaje, podosta se distancirajući od skladbe. Samba da camera Zadranima i nije toliko nepoznata, budući da ju je Zagrebački gitaristički kvartet izveo u verziji Samba per chitarre u listopadu 2011. Nažalost, ni u jednoj od te dvije verzije publika nije imala sreće doista uživati.
    Andrej Žust, Ivan Repušić i Zadarski komorni orkestar, foto: Vedran Penga
    Orkestar je došao na svoje, dakako, prijelazom na Mozarta i njegov Četvrti koncert za rog i orkestar u Es-duru, KV 495. Bilo je osjetino opuštanje svirača, kao i istinski angažman koji dolazi onda kada glazbenici doista intrinzično vole ono što čine. Mladi slovenski hornist Andrej Žust svojom tehnikom i predivnim, punim tonom odskače od prosjeka solističke svirke, a u što se mogu uvjeriti i pretplatnici Digital Concert Halla Berlinske filharmonije, čiji je Žust hornist. Stoga je ovaj težak Mozartov koncert dobio dostojnog solista.

    Drugi dio koncerta prošao je u znaku pitkih opusa prve polovine 20. stoljeća. Premda ne i jednostavna, Concerto in RE (Basler) Igora Stravinskog i Simple Symphony, op. 4 Benjamina Brittena doista su komunikativna, pristupačna djela, a takvima su i proizašla ispod Repušićevog dirigentskog štapića. Bilo je očito da ZKO tek ulazi u pore trpkih nota Stravinskog, no i ti su počeci dragocjeni barem stoga što postoje. Brittenovu završnicu može označiti još jedan dakako koji se odnosi na uživanje u glazbi, na ono poznato strujanje između ZKO-a i Repušića. Pa makar i samo na kraju.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 27. studenoga 2013.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike