Opuštajući koktel

Ansambl Glazbene staze: Crveni ruž, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 12. prosinca 2013.

  • Ansambl Glazbene staze, foto Vedran Penga

    Svima nam je toliko dosta Xmasa, prigodnih božićnih koncerata i drugih konzumerističkih proizvoda kojima smo već gotovo dva mjeseca danonoćno bombardirani da čeznemo za makar i slabašnim daškom svježine. Takav dašak doživjela je zadarska publika na koncertu mladog zagrebačkog ansambla Glazbene staze, čiji kolaž Crveni ruž želi oživjeti „glazbu cabareta, salona, ulica i radio postaja između dva svjetska rata“. To je zacijelo programski preskučena formulacija. Našlo se tu svega: i Lambovih ragtimea iz vremena Prvoga svjetskog rata, i mnoštvo glazbe iz filmova i mjuzikla nastalih podosta nakon Drugoga svjetskog rata, pa i poneka Piazzolina (Zima u Buenos Airesu) i Matzova (Balada za flautu, klarinet i klavir) ozbiljnija skladbica. Mnogo Gershwina, West Side Story, Tango Notturno, Victor Victoria, nezaobilazni Cabaret, Splićanin Luligarg, Satiev Je te veux i Pelosijeva Nursie! Nursie! – sve se to našlo smiksano u jednom simpatičnom, zabavnom i opuštajućem koktelu.

    Njemu je možda nedostajala koja kapljica berlinskog predratnog kabarea, primjerice nenadmašne i nedavno preminule Ise Vermehren s njenom Knautschkommode ili pak koji gutljaj više predratne francuske chansone. No, i u ovako oblikovanom programu publika je mogla osjetiti dobre vibracije glazbenika koji su se, prema vlastitim riječima, okupili da bi se prvenstveno osobno zabavljali, a onda zabavljali i druge. Posljednjih godina u Hrvatskoj nastaje sve više (dobno) mladih komornih ansambala koji – bez obzira na stalna zaposlenja –  hobistički sviraju glazbu osobnih preferencija, bila ona barokna, suvremena, filmska ili neka druga. Na scenu stupaju skriveni i posve raznoliki mikrotrendovi koji pridonose istinskom razvoju glazbene scene, a ne ovise o dobro plaćenim (foteljskim i državnim) pozicijama.

    Marija Lešaja i Božidar Peričić, Ansambl Glazbene staze, foto: Vedran PengaNa prvi pogled postavu Crvenog ruža nosi simpatični bariton Božidar Peričić kao narativni voditelj kroz program i dežurni zabavljač s mnoštvom pravih kabaretskih gegova, a iz kojega doista izvire i glumačka dimenzija tog repertoara. Njemu se pridružuje šarmantna sopranistica bogate boje i raspona glasa, Marija Lešaja; bez obzira na odličnog Gerschwina, njezino pjevanje ipak mrvicu previše odzvanja akademskom obrazovanošću, čije bi se natruhe mogle odstraniti još kojim koncertom. Sjajan klarinetist Franjo Stojaković uspio je na svoje akademske temelje nabaciti naslage drugih glazbi od klasične, a prva asocijacija na njegov zvuk je da ima i dobre potencijale za vrsnog svirača klezmera. No, voditeljica Glazbenih staza zapravo je nenametljiva i iskreno uživljena pijanistica Iva Ljubičić kojoj se pridružuju samozatajne Eda Rimanić (flauta) i Nikolina Tičinović Čavrag (violončelo). Posljednje dvije glazbenice uspjele su više doći do izražaja tek u Matzovoj Baladi, što je šteta jer se radi o doista dobrim glazbenicama. Publika je dakako bila oduševljena čarobnom izvedbom Money, Money iz Cabareta, što se odmah refereriralo i na dodatak.

    Tek mali osvrt na ambijent. U scenski uokvirenom prostoru nemarnog međuratnog boudoira našlo se mnoštvo interijerskih sitnica poput kišobrana, rukavica ili kovčega, među kojima je opušteno muzicirala nadarena mladež Glazbenih staza. To je svakako pridonijelo općenitom ugođaju, no žarko osvjetljenje i raspored stolaca Svečane dvorane ta su ambijentalna nastojanja uspjeli prigušiti i učiniti artificijelnima. Publika se ponovno mogla uvjeriti u to koliko je Zadru potrebna nova, prava, namjenska (odnosno višenamjenska) koncertna dvorana koja neće biti opterećena sterilnošću jednog akademskog prostora, nego će omogućiti i neposredniju interakciju između publike i glazbenika.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 14. prosinca 2013.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike