Kad glazba kaže hvala

Petrit Çeku, gitara, Mala dvorana KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 26. siječnja 2014.

  • Petrit Çeku, arhivska fotografija, foto: © Mirko CvjetkoIdiom Johanna Sebasiana Bacha svi otprve prepoznaju. Njegovu Četvrtu suitu za violončelo solo koju je Valter Dešpalj, vrlo dobro upućeni violončelist i pedagag (svojedobno je intenzivno surađivao s gitaristom Darkom Petrinjakom), preradio i za gitaru, na početku svog recitala u Maloj dvorani Lisinski izveo je gitarist Petrit Çeku. Odlično, a nije se ništa drugo niti očekivalo, jer Petrit Çeku je već dobro poznat na gitarističkoj sceni. Çeku je ponovo priredio pravu glazbenu svečanost smislena sviranja. Mala i posvećena zajednica u svijetu visokocijenjenih gitarista iz zagrebačke škole se i po snijegu i ledu odazvala u velikom broju. Baš kao i mnogi ljubitelji gitare.

    Petrit Çeku, rođen u Prizrenu, školovao se u Zagrebu i Sjedinjenim Državama, dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada, ali je to sad već ukrasni dio umjetničke biografije. Njegov recital nije, kao što nikad i nije bilo, samo odlično sviranje instrumenta nego umjetnički čin kojemu je teško naći premca. Lijepog i njegovanog tona, sa smislom za stil i karakteristike djela. Petrit Çeku ne svira sebe nego je naprosto zagonetni medij zapisa koje duboko promišlja i smjerno im se klanja. Osobit je njegov smisao za dramaturgiju i tijek glazbenog vremena. Svojedobni običaj da se djela prerađuju, teme posuđuju bez pritiska naknade autorskih prava za svake tri i pol note, prava koja grabe svaki groš, nekada nije bio tako strog.

    Çeku je koncert maestralno otvorio već spomenutom preradom Bachove Suite za violončelo. Suita u novom ruhu kao što je svojedobno Bach za svoje violinske koncerte teme posuđivao od Vivaldija. U zanimljivoj obradi Valtera Dešpalja djelo je otkrilo svoje bezvremeno biće u koje je Çeku znao proniknuti. U profinjeno smišljenom izboru slijedile su na neki način oprečne Varijacije na fandango španjolskog skladatelja Dionisia Aguadòa koji je intenzivno prijateljevao s Fernandom Sorom. Agauadò je razvijao tehnički virtuozitet, potaknuo i nove tehnike sviranja. No u njegovim Varijacijama na fandango unatoč sveprisutno izraubanoj popularnosti španjolskih narodnih obrazaca nema puno mjesta za isprazne efekte. Upravo je to Çeku znao prikazati i zacijelo želio istaknuti.

    Za gitaru se u svom raznolikom opusu zanimao i William Walton, engleski skladatelj prošloga stoljeća. U Pet bagatela modernističkih natruha i s povremenim pokušajima razgovora s Prvom bečkom školom i njezinim imperijalnim utjecajima. Çeku je vrlo uvjerljivo iznio Bagatele izrazitog karaktera. Slijedio je i trominutni Hommage za grob Claudea Debussyja koji je Manuelu de Fallai naručen u povodu skladateljeve smrti. Za Hommage je kao za svojega mentora, De Falla znao mjeru, u koju minutu kazavši da se glazbom vrlo jednostavno može reći hvala. Na kraju recitala je bio i nezaobilazni Joaquin Rodrigo, vlasnik možda najpoznatijeg i sveprisutnog gitari stičkog koncerta – Concierto de Aranjuez. Ni za Rodriga izbor nije bio opći i svakodnevan. Fandango-Passacaglia-Zapateado okupljeni su u zbirku Tri španjolska komada. Zapateadom je temperametno završio nadasve dojmljivi recital Petrita Çekua praćen ovacijama i više dodataka.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 30. siječnja 2014.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Maja
Stanetti

kritike