Posebno osmišljen izbor

Ciklus Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: Harmonium, dir. Tonči Bilić, solist: Petrit Çeku, gitara, KD Vatroslav Lisinski, 20. veljače 2014.

  • Zbor i Simfonijski orestar Hrvatske radiotelevizije

    Izbor djela na koncertu Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije održanog u sklopu ciklusa Kanconijer bio je osmišljen na poseban način, a večeri je ime Harmonium nadjenuto po zamašnoj skladbi američkog skladatelja Johna Adamsa, Harmonium za zbor i orkestar praizvedenoj 1981. godine. Koncert je pod vodstvom Tončija Bilića u mirnom tijeku otvorila svima draga Pavana za preminulu infantkinju Mauricea Ravela. Pažljivo se, ali i s niskom razinom unutarnjeg intenziteta nastojalo u blagom pokretu predočiti pretapanje orkestralnih boja melankolične teme. Slijedilo je nešto potpuno drukčije, ali i u suglasju s uvodom kao što je nalagala zadatost programa.

    Prava zvijezda prvoga dijela večeri je bio Petrit Çeku, sasvim izniman gitarist i još iznimniji glazbenik. Glazbenik s osjećajem za mjeru dramaturgije i rijetkim osjećajem za kreiranje glazbenog vremena. Çeku je temeljito preispitao onaj slatkasto-sentimenetalni zadah Rodrigova Concierta de Aranjuez koji su mu priskrbile premnoge izvedbe. Neprikladan za veliku dvoranu intimni zvuk gitare tražio je pomoć vrlo diskretnog i prikladnog ozvučenja. Dobri suradnici Petritu Çecuu ponajprije su se našli u uređenoj skupini drvenih puhača. Izvedba je vratila vjeru u Rodrigov Koncert za sve one kojima je već silinom nemile eksploatacije izašao na uši. Iz drugog, elementarnog muzičkog motrišta, s pravom mjerom nekog nježnog romantičarskog sentimenta i burne španjolske ritmičnosti, Rodrigov Koncert je u izvedbi Petrita Çekua dobio prava značenja.
    Petrit Çeku, Tonči Bilić, Zbor i Simfonijski orestar Hrvatske radiotelevizije
    Čini se da je posljednji put neko djelo nimalo zanemarivog američkog skladatelja Johna Adamsa – među ostalim i autora svepopularne duhovite i pomalo ironične opere Nixon u Kini – Zagreb čuo Kratku vožnju na brzom stroju (Short Ride on the Fast Machine) na Bijenalu i još jednom koncertu. Operu Nixon u Kini predstavio je prijenos iz Meta u Lisinskom, a u pohodu Nixona ne samo u Kinu nego i globalno, zainteresirani televizijski gledatelji opskrbljeni raznovsnim glazbenim kanalima zasiguno su je ulovili. Adams je umakao mantri vjerničkog minimalizma. Malo je pogledao i na druge, recimo starije prekooceanske klasične tradicije. Iz toga je izašao i Harmonium. Vrlo ambiciozna i zamašna skladba za zbor i orkestar u tri dijela. Jednostavno koncipirana i relativno jednostavnog sloga poput otplilike svih onih Pjesama Carla Orffa, ona ima svoje djelovanje. Gromoglasna u prvom dijelu, pobožno i  meditativna u drugom i ponovno divlja u trećem.

    Harmonium je ambiciozan i u izboru tekstova englesnog pjesnika Johna Donnea i dviju pjesma uvijek zagonetne Emily Dickinson. U zborskom slogu se doduše ta fina pjesnička tkanja teško mogu razumjeti. No može se razumjeti stanovita glazbena monumentalnost, egzaltacija i pomirenje. Slušanju je poticaj dao i prepjev iz tiskanog programa. Redom su tu Donnova Negativna ljubav (Negative Love) te Zašto nisam mogla stati zbog smrti (Because I could not stop for Death) i Divlje noći (Wild Nights) – divlje noći Emily Dickinson, onakve kakve u pretpostavljenoj strasnoj erotičnosti postaju luksuzom, kaže stih. Adamsove pretenciozne zamisli jednostavno su i znalački glazbeno prilagođene nekom suvremenom razumijevanju koje ne želi opterećivati. Monumentalne zahtjeve Zbor i Orkestar HRT-a pod Bilićevim vodstvom donijeli su dovoljno uvjeljivo.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. veljače 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike