Jesu li dva kapitalca previše?

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: 'Oda radosti' u bojama Zagrebačke filharmonije, dir: Dmtrij Kitajenko, solist: Yeol Eum Son, klavir, Martina Zadro, sopran, Dubravka Šeparović Mušović, mezzosopran, Tomislav Mužek, tenor, Luciano Batinić, bas, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, KD Vatroslav Lisinski, 15. ožujka 2014.

  • Martina Zadro, Dubravka Šeparović Mušović, Tomislav Mužek, Luciano Batinić, Zagrebačka filharmonija, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić

    Unatoč sumnjama, koncert je završio slavno. Sumnje su i dalje opravdane jer dva svima dobro znana jaka, kapitalna djela glazbene literature u jednoj su večeri naprosto – previše sadržaja. Ili možda nisu, kao što se to pokazalo na koncertu u redovitom Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije. Kohezija ili suprotstavljanje dva djela s jakim vodećim izvođačima su i rizik i mogući kockarski profit. Profit je bio, ali uglavnom za bildanje mišića glavnih protagonista, ponajprije dirigenta Dmtrija Kitajenka.Vjerojatno to dobro zna i dobro nam znani dirigent Dmitrij Kitajenko. No, možda je s viškom dirgentske samoljubivosti upravo želio pokazati da se i to može. I uspio je sa sveprisutnim Koncertom za klavir i orkestar b-molu Čajkovskog u prvom dijelu večeri – i ni više ni manje, Devetom simfonijom u d-molu Luwiga van Beethovena.
    Yeol Eum Son i Zagrebačka filharmonija
    Za oboljele nakon mehaničkog i gotovo ljutitog nastupa zvijezde Yundija Lija, na istom sumnjivom Steinwayu, korejska pijanistica Yeol Eum Son je bila lječilište. Sitna žena ima sve. Perfektnu kontrolu, ozbiljan i zvučni ton, doduše s premalo dubine. Ima i zadivljući dinamički raspon i uvjerljivu vodeću ulogu. K tome je osjetiljiva u suradnji s orkestrom koji je postupno sve više osluškuje. Najbolje se to čulo u rijetkim, ali važnim komornim situacijama čipkaste finoće. Solistica mijenja predodžbu o heroizmu izvedbi i solističku dionicu donosi  slojevito i s brižnom ravnotežom svih elementa. Kitajenko je tu dobar i poslušan suradnik, a Yeol Eum Son sigurno kroči kroz sadržaj Koncerta Čajkovskog bez namjere da to bude njezina i samo njezina interpretacija.

    Nakon džerskog dodatka moglo se pomisliti da je dosta za tu večer. No Kitajenko se otputio u Beethovenovu Devetu simfoniju s dobrim suradnicima čija bi izvedba tražila još dorade. Mora se priznati da je u cjelini izvedba bila jedna od onih rijetkih koje su dobre uživo i bez intervencija spretnih tonskih majstora. Kitajenko je izvedbu vodio čisto i s puno brige o svakom dijelu velikog izvodilačkog sastava. Krenulo se malo prenaglo, ali u rukama majstora na kraju sve dođe na svoje mjesto. U prvom stavku osobito se počela poštivati oznaka za način „ma un poco maestoso“. Nakon početne impulzivnosti i onaj „un poco“  našao je svoju mjeru što je za maestoznog Kitajenka pravi uspjeh. Koliko se god može, razabran i precizan bio je živahni  drugi stavak.  Imponiralo je strpljenje i poštivanje svakog udjela glazbenika koje  je strpljivoj gradnji polaganoga stavka, uvoda u Finale, donio prekretničku ulogu vokala u zamašno simfonijsko tkivo.
    Dmitrij Kitajenko
    Bili su tu spremno prenapregnuti Goranovci, osobito soprani, ali jasna izgovora teksta Schillerove Ode radosti. Mnogoljudni zbor pripremio je Luka Vukšić. Bio je tu i sanjani kvartet solista. Sanjani, jer nijedna zvijezda nije nastojala biti najvažnija na nebu. U pjevački neudobnom Beethovenovu tekstu, kvartet  se rijetkim suglasjem odlično snalazio u živoj izvedbi. Međusobno se osluškivao i muzikalno prilagođavao. U Devetoj Beethovenovoj rijetko ugođen kvartet solista posebna je vrijednost. Činili su ga Martina Zadro, Dubravka Šeparović Mušović, Tomislav Mužek i Luciano Batinić. Okestar je također dao sve što može vođen jasnom namisli dirigenta Kitajenka. Može se uvijek popravljati, no bili smo svjedoci vrlo dobre, a i nesvakodnevne žive izvedbe nadasve zahtjevna djela.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 17. ožujka 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...