Mladost u jurišu

Marijan Đuzel, klavir, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 31. ožujka 2014.

  • Marijan Đuzel, foto: © Vedran Penga

    Da veliki talenti često dolaze iz malih sredina, dokaz je i koncert 23-ogodišnjeg Imoćanina Marijana Đuzela, studenta klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (klasa prof. Đorđa Stanettija) i bečkoj Universität für Musik und darstellende Kunst (klasa prof. Jan Jiračeka). Sastavni dio njegove impresivne biografije– kao i svim hrvatskim mladim zvijezdama – brojni su solistički recitali i višegodišnje prikupljanje nagrada po različitim državnim i međunarodnim natjecanjima. Bez obzira na rigoroznost natjecanja održanih na domaćem tlu, mediji će uvijek prvenstveno isticati plasmane izvan granica Lijepe naše. Tako se i u slučaju Marijana Đuzela najviše spominje njegovo prošlogodišnje sudjelovanje na 14. pijanističkom natjecanju Beethoven u Beču, gdje je između 259 kandidata iz 43 zemlje izborio ulazak u polufinale među trinaest natjecatelja te održao recital u Musikvereinu.

    U suglasju s tim je i zadarski program 3c-mol: hommage à Stjepan Šulek. Onako kako to mogu smisliti samo mladi i poletni duhovi, ovaj izuzetno ozbiljan i ambiciozan koncertni program obuhvaća tri klavirske sonate u c-molu: Beethovenov op. 111, Šulekovu Prvu sonatu i Schubertov D. 958. Prosječan bi pijanist odabrao samo jedan od ta tri opusa, a ostatak ispunio više-manje očekivanim kraćim opusima koji ne zahtijevaju toliki intelektualni angažman, a ipak dopuštaju otkriti sve što jedan pristojan virtuoz treba moći odsvirati. No, Marijan Đuzel očito nije prosječno uspješan i nadaren pijanist. On može istovremeno više stvari: biti muzikalan, biti intelektualac, odsvirati doslovno sve i pri tome zadržati maksimum koncentracije sve do posljednjeg tona teške Schubertove sonate.
    Marijan Đuzel, foto: © Vedran Penga
    Zanimljiv je odabir sonata. Ako već govorimo o tonalitetu kao odabiru sonata, zadarska (a i bilo koja druga) publika bi u konstelaciji s ostalim sonatama bila zadovoljna i s Patetičnom, bilo Velikom, bilo Malom. Započeti koncert s neizmjernim kozmosom zgusnutim u op. 111 te izdržati njegovu nutarnju napetost, predstavlja nemali napor za svakog svirača. No, mladost voli poduzetnički juriš, dok zrelije godine sa sobom nose opreznost, nerijetko i ziheraštvo. Stoga je i sastavni dio koncertne produkcije taj da mnogi stariji pijanisti namjerno zaobilaze posljednje tri Beethovenove klavirske sonate. Đuzel je hrabro izdržao Beethovena i zorno predočio kako je i zašto ušao u polufinale spomenutog natjecanja Beethoven, čiji je dio bila upravo ta Sonata. No, tek se u beethovenovskom patosu Šulekove sonate našao poput ribe u vodi, slobodno dišući i nesputano se krećući u svim pravcima velikim zamasima robusne energije, što je poznatu Šulekovu Sonatu učinilo najbolje interpretiranim opusom te večeri. U Schubertovoj Sonati Đuzel je intelektualnom smirenošću i filigranskim radom naznačio ponovno neke nove i drugačije osobine vlastitog estetstog creda, dok je dodatak u obliku Bartôkove Prve etide iz op.18 bio istinski slušateljski Genuss.

    Upravo se taj Bartôk – koji je Đuzelu u krvi poput Šuleka – čini kao otvaranje vrata iza kojih stoji nepregledno i još neistraženo prostranstvo. Dobro je ako iza koncerta ostaje pokoje pitanje, a ovdje su se nametnula dva. Prvo je: kako bi bilo slušati Đuzela u cjelovečernjom koncertu sastavljenom od Bartôkove i recimo Prokofjevljeve ili Šostakovičeve glazbe? Drugo je: kako će zvučati Đuzel u izvedbi op. 111 za dvadesetak godina? Ta bi se pitanja mogla svesti na kondicional: ako postoji nagovještaj slutnje, znači da umjetnik ima što reći. Vjerujemo da će ovaj izuzetno perspektivan pijanist nastaviti osobnu potragu za transcendetalnim promišljanjem glazbe, a sve uz nadu da ga koncertni, a vjerojatno i diskografski uspjesi neće svojim sirenskim zovom odvabiti na stranputice suhog virtuoziteta.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 2. travnja 2014.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike