Kvartovska priča koja je prešla granice

Ciklus Svijet glazbe: Dohnányi Orkestar Budafok (Budafoki Dohnányi Zenekar), dir. Gábor Hollerung, solist: Kristóf Baráti, violina, KD Vatroslav Lisinski, 23. travnja 2014.

  • Dirigent Gábor Hollerung i Dohnányi Orkestar Budafok (Budafoki Dohnányi Zenekar), arhivska fotografija, foto: Tibor Papp, hollerung.hu

    Bez Bacha se ne može. To je izgleda u drugom dodatku bila i poruka iznimnog violinista Kristófa Barátija da je njegov udio u koncertnoj večeri zasićenoj Paganinijevim virtuozitetom završen. Gostovanje najmlađeg mađarskog simfonijskog Dohnányi Orkestra Budafok moglo se shvatiti na neki način intrigantnim i zanimljivim. Orkestar je stasao iz jedne takoreći kvartovske priče mađarskog glavnog grada iz orkestra mladih u budimpeštanskom okrugu Budafok-Tétény na početku sedamdesetih godina. Za profesionalni status se izborio godine 1993, a još uvijek ga podupiru i finaciraju osnivači iz spomenutog okruga. U međuvremenu je stekao dobar glas i na širem planu, na gostovanjima i sa snimkama.

    Na njihovu gostovanju u Lisinskom se pokazalo i zašto. Čini se da je u dva desetljeća profesionalnog postojanja Dohnányi Orkestar Budafok izbrusio svoju kvalitetu. Na početku zagrebačkog koncerta u sklopu ciklusa Svijet glazbe se svirao i vedri i tužni stavak, promjenjiv poput travanjskog vremena, odnosno simfonijska pjesma programne umjerenosti na starinski način majstora 19. i tek naznaka glazbe 20. stoljeća. Zove se Ljubav i dio je opsežnije Simfonije Leventea Gyöngyösija, skladatelja rođenog godine 1975. čiji su se roditelji iz rodne Rumunjske za njegovih tinejdžerskih godina preselili (prebjegli) u Mađarsku gdje se školovao i asistent je na Akademiji Franz Liszt. Svojevrsni je kućni spretni i umilni skladatelj gostujućeg Orkestra. Nije tu bilo nekih osobitih, izvornih ideja, ali nije niti smetalo i lako se može pospremiti u škrinjicu zaborava.
    Gábor Hollerung, arhivska fotografija
    Iritantno skakutavi Gábor Hollerung status je stekao prije svega kao zborski dirigent, a potom se široke geste i solidna poznavanja materije vedro odao i orkestralnom vodstvu. To je pokazao u dramaturški nabijenoj Dvořákovoj Osmoj simfoniji u G-duru. Pokazao je i osobit smisao za plesni ugođaj Allegretta. Namjerno naglašena gesta pomogla je završnom stavku Allegro iako je oznaka načina ma non troppo ostala u drugome planu. Čini se da u svojoj muzikantskoj zaigranosti dirigent Hollerung ravnotežu orkestralnih skupina shvaća kao drugorazredni problem. No ishod je u cjelini logičan i neloš. Dakako popraćen je i onom cirkusarijom zabavnog skakutanja i širokom gestom da cijeli svijet vidi ako već ne sluša.
    Kristóf Baráti
    Dohnányi Orkestar Budafok s Hollerungom pokazao se kao pažljiv suradnik pravoj zvijezdi večeri. Violinista Kristófa Barátija (1979) dobar glas prati još iz djetinjstva – i to ne bez utemeljenja. Putevima obitelji odrastao je u glazbenom fenomenu Venezuele, a poslije se školovao u Mađarskoj. On sa svojim briljantnim tonom i bez imalo scenske samoljubivosti – poput Marca Grazijanija nekoliko dana ranije – donosi virtuozno brbljanje Prvog koncerta za violinu i orkestar u D-duru Nicolòa Paganinija. Virtuozitet za Barátija nije kao u mnogih sam sebi svrha. U Paganinijevu Koncertu on pronalazi mnoge utjecaje, onajprije operne rossinijevskoga tipa. Uvijek je spreman za dijalog s orkestrom. Kristalna jasnoća njegove izvedbe zapanjujuća je i privlačna i naizgled tako jednostavna. Tiskani program navodi da svira na Stradivarijevoj violini koju mu je ustupila jedna čikaška zaklada. Skupocjeni instrument nije sam po sebi jamstvo dok se ne nađe u rukama pravog i posvećenog majstora. A takav Kristóf Baráti zacijelo jest.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 25. travnja 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...