Respektabilan pothvat

Ciklusi Svijet glazbe i Pianofortissimo: Lovro Pogorelić, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 22. travnja 2014.

  • Lovro Pogorelić, foto: arhivska fotografija, www.zgf.hr

    Dva organizatora (Artagent i Koncertna direkcija Zagreb i njihova dva ciklusa Pianofortissimo i Svijet glazbe) udružila su se za recital Lovre Pogorelića u Velikoj dvorani Lisinski. Gospodski i s punom ogovornošću prema izabranom je uspjelo! Uspjelo sa svim navadama starih pijanističkih recitala koji su mnogima, ne zna s zašto dojadili ako se ne cirkusira. Brahmsove sonte nisu od jučer, ili kako se voli reći, iz davne dvije tisuće i koje godine iz još svježega milenija. Namjera izabranog programa bila je monumentalno sročena, potpuno rijetka i nadasve ambiciozna. Dovoljno je bilo znatiželjnih ljudi koji su početnički pljeskali između stavaka i dovoljno onih koji o Brhmsovim sonatama ponešto znaju. Oni prvospomenuti brzo uče pa se neprimjeren aplauz ubrzo smirio. I unatoč tome da dragi nam bijeli Zabreg grad (o sljemenskoj žičari da i ne pričamo) kojih desetljeća nikada nije davno izgradio puno pametnije planiranu dvoranu od otpriike tisuću mjesta za solističke recitale.

    U konkretnom slučaju bila je riječ o izvedbi tri mladalačke klavirske sonate velikog dohvata iz pera Johannesa Brahmsa. Zahvat velik i respektabilan i, na kraju, s dobrim ishodom. Treba te sonate izdržati pomnije slušati, a kamoli svirati. Označene su u C-duru, op. 1. Prvi opus u kojem je odmah jasno da se puca visoko! Potom zapetljanost u fis-molu op. 2 i zapravo simfonijska u f-molu op. 5. Treba se usuditi u tom konglomeratu zapisa i glazbene konstrukcije koja se veže na beethovenovski slog ponovno pročitati i izvesti. Lovro Pogorelić se nasreću pametno odrekao oponašanja snimki (tome smo stalno svjedoci) i inih drugih jubitoovskih pojava. Stameno, poput zidina kakva utvrđena grada, i izdržljivo posvetio se tekstu u velikim zamasima.

    Nijansiranje i gradacije su mu izgleda manje važne i teško suspreže svoje moćno vladanje imperijalnim instrumentom u velikim crno-bijelim kontrastima ili pak nalik fresco slikarstvu, a ipak posvećujući veliku pažnju razabranoj polifoniji. Ah, taj Beethoven koji je već navršio po svim zakonima punoljetnu 21 godinu kada je Mozart preminuo i sahranjen u do danas nepoznatu grobu. Nastavili su drugi. Poput Brahmsa u njegovim mladim sonatama koje je Lovro Pogorelić i sa dvije stanke i dovezenog rezervnog klavira koji je krasio koncertni podij, zbog puknute klavirske žice (nasreću ovaj je put sada već navodni meštar od klavira bio prisutan) za razliku od nastupa tehniciranog kineskog pobjednika Chopinovog natjecanja Yundija Lija. Znao je Lovro Pogorelić maestralno i suvislo izdržati izazovne Brahmsove simfonijske Sonate kao sam svoj orkestar. Dobrodošle zrelost i godine interpreta mogle su se itekako čuti. Čini se da je Lovro Pogorelić odlučio ustrajati u svojim ozbiljnim nastojanjima ma kako vremena bila promjenjiva kao i tekući mjesec.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. travnja 2014.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike